ILUSTRACIJA
“Vidimo ovu djecu, čuli smo njihov vapaj. Ovaj rat mora završiti, a mi nećemo stati, nećemo strahovati, ratovat ćemo!“ KONY2012
Kada biste čitali ove riječi, a da prethodno niste pročitali naslov članka, jer vrlo je vjerojatno da već znate priču pod imenom Kony, možda biste pomislili kako su te riječi izgovorene od nekog populističkog diktatora ili pak američkog dužnosnika koji “huška“ javnost na vojnu intervenciju u jednoj od zemalja Trećega svijeta. Ipak, ove su riječi ključna poruka megapopularnog polusatnog dokumentarca aktivističke skupine “Nevidljiva djeca“, a koji zagovara uhićenje Josepha Konya, vjerojatno najvećeg živućeg zločinca Ugande. Kony vodi vojsku djece, takozvani Lord’s Liberaton Army, koja su oteta i odgojena u hladnokrvne ubojice. S njim se već dugo godina neuspješno bori siromašno društvo u Ugandi.
No, kada humanitarna organizacija, kakvom se ona pod imenom “Nevidljiva djeca“ predstavlja, poziva na rat, nemoguće je dovesti u pitanje cijelu priču. No, koji su razlozi mojeg neslaganja s “Nevidljivom djecom“?
Prvenstveno, radi se o humanitarnoj organizaciji koja u svojem nazivu nosi termin “Incorporation“, a da uistinu i jesu poslovna organizacija orijentirana na novac, pokazuju i štura financijska izvješća koja možete pronaći na njihovim stranicama. Monitorska agencija “Charity Report“ im je dala ocjenu 2 od 5 zbog netransparentnosti u radu, koju ocrtava i činjenica da samo trećina doniranih sredstava odlazi na “teren“, odnosno uopće dolazi do pogođenih žrtvi. U filmu se pak nekoliko puta pozornost skreće na važnost toga da po završetku filma uplatite nekoliko dolara za pomoć uhićenju Konya i kupite prikladne narukvice. Jer hej, u pitanju su djeca!
Drugi razlog je taj što je dokumentarac napravljen apsolutno senzacionalistički, no uz izvrstan scenarij i još bolju režiju to je jedva primjetno. Kada shvatite da je na dokumentarni film od 30 minuta potrošeno nekoliko milijuna kuna, bit će vam jasno i zašto je tako “zarazan“. Autori tvrde da Ugandu treba spasiti od Konya, no uspješno izostavljaju činjenicu da Kony već više od šest godina nije u Ugandi, a njegova vojska danas, umjesto 30.000 otete djece kako se tvrdi, broji i do stotinu puta manje, bolesnih, gladnih i osiromašenih vojnika. Kony se skriva u planinama Konga, a kada bi ga se vojno i napalo, prve žrtve bi bile upravo djeca koja mu služe kao živi štit. Sam dokumentarac obiluje izvješćima raznih institucija, ponajviše Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. No izvješće koje je u fokusu filma danas je staro već više od 10 godina i ne može biti relevantno. Tu dolazi do izražaja odličan scenarij i tzv. storytelling.
Treći razlog protiv “Nevidljive djece“ ujedno se tiče najkontroverznijeg dijela kampanje. Autori traže donacije kako bi nastavili financijski potpomagati državnu vojsku Ugande u njihovim nastojanjima da uhite Konya. Ono što trebate znati o vojsci Ugande jest da su odgovorni za masovne zločine, uključujući pljačku i silovanja svojih građana, otprilike ono za što se goni Josepha Konya. Očito u kokošinjcu može biti samo jedan pijetao. Nadalje, samo protekle godine Uganda je za potrebe svoje vojske platila preko 750 milijuna dolara Rusiji za kupnju šest borbenih zrakoplova i dodatne opreme, plativši svaki od zrakopolova 54.5 milijuna dolara, daleko iznad procijenjene vrijednosti. U istom periodu su od Bugarske kupili 90 tenkova, od kojih se tek 10 pokazalo ispravnima. Ranije kupnje su uključivale i MiG-ove bez jednog krila i dodatnih dijelova. Sve to, plaćeno je iz tzv. “kriznog“ proračuna, koji kao što ime sugerira, služi za krizne situacije. Vlada niti pojavu divlje vojske Josepha Konya na svojem teritoriju niti glad velikog dijela stanovništva nije prepoznala kao kriznu situaciju vrijednu dodatnih financijskih sredstava, već upravo naizgled katastrofalno opremanje nacionalne vojske za rat koji Ugandi ne prijeti. Naravno, stvarni slučaj je pranje novca, koje se obavlja preko onog dijela proračuna kojeg je teško pratiti. Premijer, ministar vanjskih poslova i ministar unutarnjih poslova, krajem prošle godinu su podnijeli ostavke zbog mita primljenog od British Petroleuma, giganta koji je time sebi osiguravao prvenstvo u crpljenju novootkrivenih zaliha nafte u toj centralnoj afričkoj zemlji. Predsjednik je u svojoj 25-godišnjoj vladavini i dalje nedodirljiv.
Zasluge “Nevidljve djece“ i kampanje KONY2012 su nemjerljive. Pokazali su kako se ljudi mogu mobilizirati i kako društvene mreže mogu biti dominantno političko sredstvo.
We have reached a crucial time in history. ….the world we live in has new rules, that the technology that is brought our planet together is allowing us to respond to the problems of our friends. KONY2012
Storytelling. Prije svega, neosporno je da internetska kampanja KONY2012, koja je u javnosti počela prije nekoliko dana, danas predstavlja najveći jedinstveni i najbrže rastući događaj u povijesti društvenih mreža. Ono što nije uspjelo Hollywoodu, pa čak ni vijestima poput smrti Kralja popa, uspjelo je jednoj skupini američkih aktivista. Barem trećina mojih prijatelja na Facebooku je već izrazila podršku “plemenitom cilju“, a na Twitteru (#Kony2012, #StopKony) i YouTubeu, brojke su još impresivnije. Društvene mreže su apsolutno zaražene “virusom“ za kojeg ne očekujem da će posustati ni idućih tjedana.
Kulminacija cijele kampanje očekuje se 20. travnja kada će fanovi “Djece“ izaći na ulice diljem svijeta i prekriti gradske površine efektnim plakatima. Ovakva kampanja postavlja temelje za radikalnu promjenu političkog djelovanja. U SAD-u već punom parom radi društvena mreža Votizen, koja glasačku mašineriju kandidata mobilizira upravo putem interneta. Uz svu zaostalost hrvatske političke sene, ovakav trend dolazi i kod nas. I premda se nadam da kampanja KONY2012 neće završiti kako autori filma to priželjkuju – američkom vojnom intervencijom u Ugandi – uhićenje Josepha Konya već ove godine je nešto što svi priželjkujemo.
U međuvremenu, podršku za rješavanje lokalnih problema u Ugandi treba dati lokalnim aktivistima i liderima. A da oni postoje, dokazuje slučaj Anywar Ricky Richarda koji je nekoć bio jedno od otete djece od strane Konya, a koji danas upravlja “Prijateljima siročadi“, humanitarnom organizacijom koja zbrinjava “bivšu“ djecu vojnike. On sam potvrđuje kako u Ugandi organizacija “Nevidljiva djeca“ nije poznata kao miroljubiva organizacija, već upravo suprotno, kao organizacija koja traži američku vojnu intervenciju u njegovoj zemlji.
Na ove i ovakve izjave, CEO “Nevidljive djece“, Ben Keesey, poručuje: “There are few times where problems are black and white.”
