ILUSTRACIJA
Premijer Milanović se na druženju s twitterašima izjasnio procrkveno, što će reći da je branio crkvene boje i stil života koji prati svećenike u Hrvatskoj. Nije prošlo ni par sekundi, a twitteraši su njegove riječi proširili internetom koje su zatim prenijeli i samozvani masovni mediji (kao da u zemlji od 4.3 milijuna duša masovni medij nije paradoks) i sve to završilo je i na Facebooku, ravno pred mojim očima. Cinični komentari mladih i pametnih svjedoka društvenih događanja natječu se u tome tko će bolje kategorizirati, neutralizirati i naposljetku ismijati premijera zbog njegovih i više nego jalovih pokušaja dodvoravanja Kaptolu.
Odmor od iscrpljujućeg konzumiranja takve navale jeftinih javnih reakcija sam potražio u staroj i omiljenoj političkoj seriji, West Wing. Nevjerojatno je da gledajući seriju koja je sa snimanjem završila prije šest godina još uvijek čovjek može pronaći kvalitetnijih aktualnosti nego u hrvatskoj političkoj svakodnevnici. U posljednjoj sceni epizode, kandidat za predsjednika je izjavio: “We live in cynical times.“
Zasvrbila me ta izjava pa sam ju odlučio istražiti na mreži svih mreža. Ispostavilo se da je to često korištena rečenica koja simbolizira postmoderno društveno iz nekoliko razloga. Svijet je obilježen eksponencijalnim rastom stanovništva, koji doduše i nije više tako eksponencijalan, no činjenica jest da je planet sve manje mjesto. I dobro da je tako. Sukladno tim brojkama i kapitalizam cvjeta, usprkos ekonomskim turbulencijama, ili baš njima zahvaljujući? S druge strane, ženska emancipacija je transformirala žene od zahvalnih kućanica u neovisne i seksualno slobodne individue, pojam koji bi trebao biti kontroverzniji nego što postmodernistička misao to dopušta. Masovnim medijima zahvaljući, ili baš usprkos?
Situacija koju imamo jest da društvo sve više nalikuje na brdo štakora koji gaze jedni preko drugih, od kojih neki nose imena banaka, država, neki nose imena crkvi, drugi premijera ili prvog potpredsjednika, twitteraški poznatog gazimira. Ovi štakori gaze sve pred sobom da se dočepaju tog vrha, a ni svi mi nismo puno drugačji, koliko god bi to htjeli biti. Svi se mi natječemo za poslove protiv konkurenata, svi mi želimo biti prihvaćeni, voljeni, poštovani, darovani, neki i obožavani. Ljudi imaju potrebe koje teže brzom zadovoljenju, a seksualna revolucija je omogućila pripadnicima oba spola da te potrebe namire u kabini s pornićima, na internetu, u trogodišnjem braku ili šestomjesečnoj avanturi. Kao da je bitno! Postmodernizam je ubio moral i mnogi ga danas ne mogu niti razumski obuhvatiti, a ni logički shvatiti! Moral je apstraktni pojam kojeg je teže objasniti od teoretske Božje čestice, ispravnije Higgsovog bozona. Immanuel Kant pokušao je spasiti svijet od relativizma uspostavljajući kategorički imperativ – neuspješno.
Budimo iskreni, prije ćemo se upustiti u raspravu o gay Povorci ponosa i praviti se kao da smo pokupili svu pamet svijeta, nego što ćemo istu tematiku sagledati iz perspektive velikih liberalnih mislioca. Malo tko je uopće čitao potrebnu literaturu da bi bio iole pozvan komentirati dnevno-društvena događanja, ali to nas ne sprječava u omalovažanju drugih.
Dragi moji, cinizam je zamijenio bilo kakvu nadu. Tko još misli da će hrvatska izaći iz krize u iduće dvije godine, da će Čačić dati otkaz u ožujku jer znamo da država do tada, suprotno najavama, neće izaći iz krize, ili da se politička neodgovornost može sankcionirati? Lažna nada ne postoji, postoji samo nada. A bez nje nam nikome neće biti bolje, jer ćemo se nastaviti utapati u kroničnom cinizmu, koji potkopava svako dobro prije nego ispliva na površinu. Svi znamo da vođe sindikata žive bolje od direktora mnogih tvrtki, ali cinični pristup temi nije rješenje. To što će se netko na jednu minutu osjećati bolje od onog štakora koji je isplivao na vrh, dokaz je propasti intelekta; socijalnog i emocionalnog. Živimo u ciničnom vremenu i to se neće promijeniti tako skoro, sve dok društvo ne shvati da je sloboda djelovanja samo jedna strana kovanice. Viktor Frankl, austrijski psiholog koji je proživio najgore nacističke kampove, izjavio je jednom prilikom da Kip slobode na Istočnoj obali SAD-a mora biti uparen sa Kipom odgovornosti na Zapadnoj obali. Recesija u kojoj se nalazimo, samo potvrđuje istinitost njegovih riječi. I hrvatska ima svog konja za trku kad su u pitanje velike misli o jalovosti ljudske naravi.
„Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastaj’o od zvijezda! Na svom koncu, mjesto u prah, pređi sav u zvijezde!“ A.B. Šimić
