FOTO NIKICA ZDUNIĆ
On pije produženi espreso, ne puši i ne jede meso. Mirko Nikolić sjedi nasuprot mene u jednom beogradskom kafiću koji ga podsjeća na Zagreb. Tema koja nam je zaplela poglede i upustila nas u nekoliko satnu konverzaciju je bio njegov studij u Italiji. Tamo je prvotno upisao modni dizajn, no ubrzo se prebacuje na slikarstvo koje potom i završava.
FOTO NIKICA ZDUNIĆ
Priča o nevjerojatnoj asimilaciji koju je doživio živeći u drugoj zemlji, za koju kaže da ima cijeli spektar emocija koje ‘ljudi s naših prostora’ nemaju. Talijani znaju uživati u životnim detaljima, ali ono što Balkanci imaju su neke apstraktne misli i tereti kakve zapadni čovjek ne poznaje. Konstantna šizofrena opsesija političkom situacijom i društvenim napretkom, tek je jedan segment uz onu bezvremensku balkansku tragediju. Uz sve to Balkan je siroviji, rudimentarniji i kritizira ga kroz svoj rad. Kaže kako se danas, uz internet i globalizaciju granice brišu, dok se u posljednjih 20 godina na Balkanu bavilo samo crtanjem novih i prepravljanjem starih granica. Uspoređuje uspostavljanje granica s uzimanjem škara i rezanjem. Nestvarno odvajanje na koje su ljudi naučeni. Upravo iz tog razloga, iz vlastitog manjka ljubavi prema političkim granicama, bavi se njima u svojim radovima.
FOTO NIKICA ZDUNIĆ
Pokazati će mi svoj studio, pa ustajemo i šećemo njegovim kvartom. Naziva se provincijalcem iz grada, uvijek se krećući u krugu nekolicine blokova beogradskog Doćola. Pokazuje mi svoju najdražu ulicu, onu koja siječe ulicu za koju kažu da ima svoj vjetar.
FOTO NIKICA ZDUNIĆ
U njegovom studiju, ogromna platna, tisuće boja. Kad slika ponekad sluša glazbu. Klasična glazba mu je važna još od kad se kao dijete, svirajući violinu, naslonio na nju. Vadi neku tajnu bilježnicu, s ljetovanja iz hrvatske i pokazuje mi tisuće crteža, koje je napravio u tek desetak dana. Vidi, ovo je more, ovo je nebo. Pokazuje niz isprepletenih, flomasterom nacrtanih crta. Spušta bilježnicu tik do Farinellijeve knjige Geografija.
FOTO NIKICA ZDUNIĆ
Govori mi o svojim performansima, priča o svemiru. Svatko je nekome sunce, nekome mjesec, a nekome tek meteor. U svemu što govori postoji nešto što odiše suptilnom potrebom educiranja. Umjetnost koja educira. I dobro sam pogodila, ima želju predavati, ali pred njim je još puno učenja. Na jesen odlazi na postdiplomski u London, baviti se nečime što je deset koraka ispred onoga gdje je sad. Kombinirati nove medije, prostor i percepciju istoga.
FOTO NIKICA ZDUNIĆ
Odlazimo iz njegovog studija na obalu rijeke. To je njegov prostor gdje je sam i gdje skuplja energiju za sanjanje. Sanja pred platnom, otvorenih očiju. I ostaviti ću ga da mašta, na obali, gdje se spajaju dvije rijeke i zalazeće sunce.
Art plus
1 Igre bez granica
2 Milky Way Are Us
3 Kako će zelena biti moja dolina tvoja dolina naša dolina
