ILUSTRACIJA
Hrvatska je prelijepa mediteranska zemlja, s božanstvenom obalom i otocima koje najugledniji svjetski turistički časopisi posljednjih godina proglašavaju top turističkom destinacijom svijeta. Iz godine u godinu razvijamo sve genijalnije turističke slogane, pa je tako onaj ‘mala zemlja za veliki odmor’, aktualan prije desetak godina, samo blijeda preteča nekih novih. Na primjer: ‘Mediteran kakav je nekad bio’, kako smo se promovirali prije četiri, pet godina. Ili, jednostavno: ‘Dođi(te) u Hrvatsku’! S još jednostavnijom verzijom za domaće turiste: ‘Ostani u Hrvatskoj’!
Iz godine u godinu sve uspješnije predviđamo za koliko bismo noćenja mogli premašiti lanjsku turističku sezonu, za koliko se dana ona može produžiti i kakvim sve manifestacijama, koliko bi se novca više moglo sliti od turista u državni proračun. Sve ustrajnije brojimo prve laste (turiste) koji stižu s Uskrsom, pomalo svijaju gnijezdo oko 1. svibnja, koji svi nekako spoje s vikendom ili slobodnim danom i ugnijezde se kad sunce upeče. I sve bi bilo dobro da se nakon toga nekim čudom ne počne približavati “prava” turistička sezona. I broj gostiju koji u Hrvatskoj žele provesti odmor ne počne rasti, rasti, rasti…
Ta neman! Taj osjećaj da će nas preplaviti i natjerati ljude uz obalu da napokon dignu škure i otvore vrata svojih kafića, restorana, trgovina, obrta, pošta i muzeja, naviklih, recimo, da ljeti rade dvokratno, ako ‘gazda’ ne odluči da poslijepodne trgovina ne radi jer se on hladi u moru. Taj osjećaj da ih tjeraju da dignu sidra i jedra, pokrenu motore brodova i barki s vremenom postaje neizdrživ i – eto ti prve peticije!
Ovaj put protiv razlarene mladeži na odmoru na hvarskoj rivi. Koja se smije, pije i brije. Točnije partija od kasnih večernjih do ranih jutarnjih sati, na otoku na kojem neki žele samo svoj mir. I ne žele smijeh, ples, pjesmu, buku i sav taj lavež ispod prozora, koji, zaključili su na Hvaru ovih dana. Nedavno i na Pagu, čiji gradski oci više ne žele partijanere na Zrču (jer na svakom našem otoku domaći uoči turističke sezone zapravo samo žele svoj mir!). Ne tako davno posvađali su mladi turisti i turističke djelatnike u Dubrovniku, jer “tumaraju zidinama bez pravog interesa za njihovu povijesnu vrijednost”. Pa i novinarima koji se takvom stavu čude poručuju “dođite ovdje usred sezone, snimite reportažu, pa ćete vidjeti o čemu pričamo, bit će jasnije što je problem”.
Hm. Postoji problem, naravno. U tome što nas turisti svake godine iznenade kad im se najmanje nadamo, usred ljeta, pa dok mi još početkom srpnja spavamo zimski san, negdje zazvoni njihov smijeh i pjesma, čuje se glazba, netko pije, netko je prekršio pravila koja kažu da se kafići u glavnom turističkom središtu otoka zatvaraju u ponoć, neki se kupaju goli ili nastavljaju piti na plaži nakon što su im zatvorili kafiće, hodaju zidinama, tumaraju golih ramena i golih nogu, koje također ne očekujemo usred ljeta u svome gradu. I kad se na kraju sezone probudimo, kad se zbroje noćenja i prihod koji smo ove godine utržili, sve će opet krenuti ispočetka: od planiranja nove turističke sezone i formule kako ju produžiti, povećati broj noćenja i prihode… i opet će iznova krenuti i nove peticije, sve dok jednom turističku politiku ne dovedemo do savršenstva. Koje bi se moglo sažeti u sloganu: ‘Hvala što ste došli, platite i – ajte ča!
Svi. Jer ne valjaju mladi koji galame. Roditelji s malom djecom, jer galame. Oni koji donesu svoju hranu da prođu jeftinije. Oni koji ne jedu u restoranima, jer ne troše. Oni koji jedu u restoranima, jer bi jeli nešto posebno ne ćevape. Oni koji cijeli dan leže na plaži i jedu samo paštetu. Oni koji ne bi samo ležali na plaži, jer im nešto treba ponuditi…
