Facebook

Mnogi su znali da smo zemlja paradoksa. Ovog tjedna strani su se mediji raspisali o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, spominjući kako će Hrvatska biti novi problem ujedinjene Europe zbog katastrofalnog gospodarstva, brojnih nezaposlenih i korupcije. No, kad bi još znali čime se mi bavimo. Jer ni ovog tjedna kod nas nije bilo gospodarstvo glavna tema.

Ovih dana jedna od najpopularnijih stranica na Facebooku jest Hoću da to uđe u Ustav. Stranica je nastala kao reakcija na inicijativu za raspisivanje referenduma o pitanju braka u hrvatskom Ustavu, a popularnost je stekla zbog brojnih smiješnih zahtjeva poput primjerice ove: “Da kruh uvijek pada na nenamazanu stranu. Hoću da to uđe u Ustav!”

Prije svega se pojavila inicijativa U ime obitelji, potekla iz krugova Katoličke crkve, s idejom da se brak u Ustavu proglasi isključivo heteroseksualnim. I mnogi su pohrlili da potpišu taj zahtjev, čak i neki od uglednika koji iza sebe imaju rastavu braka, pa sve do onih starčića i baka koji su potpisali misleći kako im unuk ili unuka zbog tog potpisa neće biti gay. Ne, nije nikome palo na pamet da primjerice govori o otvaranju novih radnih mjesta, kao da su u Hrvatskoj jedini “problem“ homići i spolni odgoj. Odgoj kojeg je ukinuo Ustavi sud. Obrazložio je kako nije sve po proceduri. A djeca neka i dalje uče o spolnosti na raznim xxx web stranicama. I Tumblru koji je prepun pornografije, a kojeg je ovog tjedna kupio Yahoo i utjerao strah u kosti svim Tumblr ljubiteljima porno gif animacija. No, odmah su novi vlasnici opovrgnuli da će zabraniti pornografiju. Vjerojatno su čuli da ima još onih koji nemaju spolni odgoj u školama ili im je ukinut.

U toj paradoksalnoj situaciji u Hrvatskoj, najviše su na dobitku sarkazam i ironija. Tako je i Facebook stranica “Hoću da to uđe u Ustav” u nekoliko dana oborila rekorde, prikupila više od 70 tisuća lajkova  i ulazi zasigurno u fenomen tjedna. Zašto? Prosudite sami.

.

Kad se okupi skupina dizajnera, inženjera, graditelja i mehaničara, onda to završi na puno ozbiljnijim projektima. No, ovaj projekt, koji nam dolazi iz Češke, vratio je i graditelje i gledatelje u mladost. Naime, oni su sagradili i predstavili najveći svemirski brod Star Wars X-Wing Starfighter, a izgradila su ga od lego kockica. I to od nešto više od čak pet milijuna komada! Impresivno.

Njezino ime je Flóra Borsi. Živi u Mađarskoj, ima tek 19 godina, a njezini radovi osvajaju svijet. Naime, Flóra se još 2004. godine zainteresirala za fotomanipulaciju, a fotografijom se počela baviti 2007. godine. Kaže kako je već 2008. godine dobila nagradu na jednom natječaju. Nagrada je bila – poluprofesionalni fotoaparat. I od tada se zagrijala još više za fotografiranje, a danas niže uspjehe. Predstavljamo vam njezino viđenje popularnog Photoshopa u stvarnom životu.

U okruženju ružnih i beskorisnih grafita u gradovima u kojima živimo, gušt je pronaći djela uličnih umjetnika, takozvanih street artista, koji urbanu okolinu čine ljepšom i zanimljivijom Jedan od takvih je i street artist Stephen Powers iz New Yorka koji se trenutno u Belgiji predstavlja s izložbom “Visual Blues“. Izložba je postavljena u Alice Gallery, u Bruxellesu, a traje do 22. lipnja. Mi prenosimo neke od izvrsnih radova.

Foto Ivan Pavliš

Kad netko živi onako kako želi i od toga pokušava živjeti, teško da se to može nazvati poduzetništvom. Prije je to hrabrost. Odnosno, većina bi ljudi to što radim nazvala ludošću. No, ja sam uvjerena u to da čovjek može živjeti onako kako želi i uživati u tome što radi, makar to ponekad bilo i teško, kaže u razgovoru za Ja sam Ivana Lovrić, 30-godišnja psihologinja i shiatsu praktičarka s nekoliko godina iskustva. Ivanu smo izabrali za priču o poduzetničkoj ideji, iako sama kaže kako se na predavanju o socijalnom poduzetništvu koje je slušala s prijateljima s kojima je krenula u posao, uvjerila da o poduzetništvu – nema pojma. No, to ju nije spriječilo da donese neke izuzetno hrabre odluke i čak i nekoliko puta u životu krene ispočetka da bi mogla uživati u tome da svojim radom pomaže drugima.

Prvi put je to učinila kad je nakon nekoliko godina rada na mjestu psihologinje u jednoj školi odlučila napustiti taj posao. “Voljela sam taj posao, no vrlo često sam bila nezadovoljna, jer je riječ u sustavu koji vas ograničava. Na primjer: kad vidite dijete koje je zlostavljano i treba pomoć i točno znate što bi trebalo učiniti da mu pomognete, to često ne možete, odnosno ne smijete učiniti jer je sustav takav da to ne dozvoljava. To mi je oduzimalo energiju, jednostavno više nisam htjela nastaviti tako i donijela sam odluku da preuzimam život u svoje ruke”, kaže Ivana. Bolest je, dodaje, potaknula tu njenu odluku. Zbog vlastite je bolesti, naime, počela izučavati tehniku shiatsu masaže, pa je pred kraj škole, kada je trebala odraditi određenu praksu, s još troje kolega odlučila osnovati shiatsu sobu (www.shiatsu-soba.hr). S još dvoje kolega pronašla je prostor u Petrovoj ulici u Zagrebu koji su uredili. Osnovali su udrugu koju su nazvali Shiatsu soba, kako bi se mogli baviti djelatnošću shiatsu masaže i počeli raditi s ljudima.

“Najprije besplatno, jer smo doista odrađivali praksu u sklopu shiatsu škole, no ljudi su uvijek ostavljali nešto novca, tako da smo uvijek nešto i zaradili. S vremenom smo počeli raditi profesionalno i naplaćivati”, kaže Ivana. Shiatsu soba ubrzo je imala svoje redovne klijente, pa je sve počelo sličiti na ozbiljan poduzetnički projekt od kojega će ubuduće živjeti. No, kako se Ivana bavi i nekim drugim stvarima u životu, one su je pomalo odvele na novi put.

“Već godinama sam aktivna u udruzi Zmag (Zelena mreža aktivističkih grupa), čiji je cilj promicanje održivog života i života u skladu s prirodom. Na jednom imanju u Vukomeriću u Vukomeričkim Goricama između Velike Gorice i Zagreba petnaestak aktivista gradi reciklirano imanje pri čemu većina tamo i živi, odnosno, želi živjeti. Riječ je uglavnom o mladim ljudima, uglavnom od tridesetak godina, koji su najčešće i visokoobrazovani, ali spremni riskirati toliko da se ne bave svojom profesijom, nego su hrabro odlučili živjeti ono što ih čini sretnima. Tako, na primjer, na imanju imamo profesora povijesti, koji žonglira i gradi kuće od blata, imamo dizajnera, ja sam psihologinja, a kuham kremice… Održavamo i radionice kroz koje je dosad prošlo oko pet tisuća ljudi. Na tim radionicama poučavamo ljude kako da proizvode i uzgajaju hranu, kako mogu izgraditi kuće od drva i blata. Između ostalog, poučavamo i kako postavljati solarne panele za proizvodnju energije, u dvorištima nekoliko škola postavljali smo vjetrenjače da bismo pokazali djeci kako one proizvode energiju i potaknuli ih da razmisle o životu u skladu s prirodom. Otvorili smo i našu zelenu knjižnicu, s knjigama kojih inače nema u našim knjižarama i nisu prevedene i objavljene kod nas, a mi smo ih nabavljali i mislimo da bi mogle biti zanimljive ljudima koji razmišljaju na sličan način, a spremamo se i na gradnju prve kuće od slame”, kaže Ivana. Kako je željela biti bliže toj ‘priči’ nedavno je i sama kupila kuću u blizini tog imanja i iz Zagreba seli u okolicu Velike Gorice, u čijoj kuhinji vodi radionice koje su još jedna njezina velika radost: poučava ljude kako da proizvedu prirodnu kozmetiku. Šmu antikozmetika – jer zapravo je riječ o kremicama i sapunima koji se izrađuju od prirodnih ulja i namijenjena je prirodnoj i zdravoj njezi kože – ima i svoju stranicu na Facebooku preko koje Ivana poziva poklonike prirodne kozmetike na radionice i prodaje kremice, sapune i mazalice koje sama priprema.

Mnogo je onih koji upravo zahvaljujući shiatsu tretmanu ‘poslože stvari’ u glavi i srcu i odluče se na velike životne promjene i promijene život iz temelja, tvrdi Ivana.

“U međuvremenu je i prijatelj s kojim smo u Zagrebu pokrenuli Shiatsu sobu krenuo u neke druge vode, pa smo morali donijeti odluku što ćemo dalje i ja sam odlučila shiatsu praksu preseliti bliže Velikoj Gorici. Kako mi je jedna udruga nedavno ponudila prostor, odlučila sam pokušati ispočetka”, kaže Ivana. Zasad, doduše, u Velikoj Gorici mnogi još ne znaju za Shiatsu sobu i nisu upoznati s tim o kakvoj je tehnici zapravo riječ, pa je početak pomalo težak. Ivana stoga trenutno razmišlja kako uopće privući klijente, no to joj zapravo ne bi trebalo biti teško. Naime, na prve dvije, tri radionice koje je održala u Gorici došle su joj brojne klijentice iz Zagreba jer im nedostaje njena podrška. Shiatsu je, kaže, vrlo široka tehnika kojom se čovjeku pomaže na više načina, no osnovni je taj da se tehnikom masaže tijelo dovodi u stanje parasimpatikusa, koje je slično stanju sna, u kojem se tijelo inače obnavlja. Tehnike se mogu jako razlikovati od praktičara do praktičara. Tako će, na primjer, fizioterapeuti shiatsu primjenjivati više kao fizičku tehniku, pa se postižu odlični rezultati u liječenju nakon nezgoda ili trauma. Kako je ona psiholog, tehniku više koristi za uravnoteženje tijela i duha i više razgovara sa svojim pacijentima da bi ih potaknula na određene promjene, a dobre rezultate imala je i s ljudima koji boluju od mentalnih bolesti i poremećaja. I mnogo je onih koji upravo zahvaljujući shiatsu tretmanu ‘poslože stvari’ u glavi i srcu i odluče se na velike životne promjene i promijene život iz temelja, tvrdi Ivana. I njezin primjer, dodaje, pokazuje da čovjek doista može živjeti ono što želi, samo je važno da bude svjestan mogućih posljedica i spreman ih prihvatiti, jer takav izbor podrazumijeva i to da će ponekad biti i teških trenutaka. I ne bi se mijenjala, jer je i dalje uvjerena da u odlukama nije pogriješila, kaže.

“Shiatsu nije tehnika liječenja, ili prijenosa energije, nego više podrška čovjeku da bude to što želi, pa često može pomoći u tome da otklonimo neke mentalne blokade ili pobijedimo depresiju, strah, donesemo neke važne životne odluke…”, kaže. Njezina velikogorička avantura, međutim, ne završava samo na nježnim pokretima kojima pokreće dijelove tijela svojih pacijenata da bi u njihovom tijelu probudila novu energiju. Osim toga, ona vodi i radionice Igraonice za žene, u sklopu kojih se rade razne vježbe istezanja i opuštanja utemeljene na japanskim tehnikama. Za shiatsu tretman, pritom, treba izdvojiti dvjesto kuna (što je promotivna cijena zbog toga što Soba u Velikoj Gorici tek počinje s radom, pa je i peti sat besplatan, a studenti i umirovljenici imaju poseban popust, pa tretman stoji stopedeset kuna), dok za Igraonicu treba izdvojiti sto do stopedeset kuna. U istom prostoru Ivanini prijatelji održavaju i razne druge radionice, pa se tako povremeno u istoj kući odvija i tečaj kačkanja, šivanja, plesa…

Foto Ivan Pavliš

Plus i minus

Troje poduzetnika koji su ocijenili projekt Shiatsu sobe i Šmu antikozmetike kažu kako je oboje vrlo teško ocijeniti isključivo s poduzetničkog stajališta jer se u oba slučaja, zapravo, radi o nečemu što proizlazi iz Ivaninog načina života i njenih životnih izbora. Izdvojili smo nekoliko pluseva i minusa koje su pronašli u poduzetničkom dijelu priče i savjeta za to kako da unaprijedi taj dio.

Plus

Ivana živi okružena ljudima koji nastoje živjeti u skladu s prirodom, pa su im tehnike kojima se bavi i šmu kometika vrlo bliski – to znači da ne bi trebala imati problema s privlačenjem klijenata i ne treba puno ulagati u reklamu, jer jedni drugima pomažu u promociji onoga što nude. Iako shiatsu nije jako poznata tehnika, sve tehnike koje unaprijeđuju stanje tijela i duha ljudi će rado prihvatiti i vjerojatno im dulje vremena ostati vjerni te proporučiti svojim prijateljima i obitelji, tako da kad privuče dovoljan broj klijenata Ivana više ne bi trebala imati problema s održavanjem posla. Ivana je psihloginja, što je vrlo veliki plus za tehniku kojom se bavi – zna priči ljudima, potaknuti ih da razmisle o sebi, pokrenu neke životne promjene i tako pomognu svoje ozdravljenje i to je jedna od njenih velikih prednosti. Ivanina otvorenost za promjene i za to da se bavi s više stvari odjednom jedna je od najboljih osobina koje mladi poduzetnik može imati – uvijek je bolje kada se poslu prilazi bez straha od promjene mjesta ili organizacije rada.

Minus

Iako cijene tretmana i igraonice zasigurno odražavaju ono što je Ivana uložila u svoje obrazovanje i edukaciju, riječ je o iznosima koji su za mnoge danas ipak previsoki, pa će vjerojatno biti teško privući nove pacijente i zadržati ih kao stalne klijente koji će redovito dolaziti na tretmane. Spremnost na promjene, koja je jedna od Ivaninih prednosti, postaje s vremenom pomalo i minus – kada posao na jednom mjestu krene i čovjek dođe u situaciju da od njega može živjeti, ne bi trebalo uvoditi drastične promjene, pogotovo ne mijenjati mjesto rada. Preseljenje iz Zagreba u manji grad, Veliku Goricu, moglo bi biti loša odluka, jer je riječ o manjoj sredini u kojoj je puno teže pronaći dovoljan broj ljudi koji bi mogli biti zainteresirani za shiatsu tehniku i mogu si priuštiti tretman. Slično je i sa ‘svaštarenjem’ – iako to povećava mogućnost zarade, rad na više kolosijeka istodobno (shiatsu, kozmetika i igraonice), prepreka su da se nešto od toga razvije u ozbiljniji projekt i onda u pravu priču od koje će Ivana zarađivati za život.

Savjet

S obzirom na svoje obrazovanje, iskustvo u radu s djecom te iskustvo shiatsu praktičara koje ima u radu s bolesnim osobama, Ivana bi mogla razmilisiti o povezivanju s udrugama roditelja djece s invaliditetom, mentalnom retardacijom, autizmom i slično. Osim što bi shiatsu tehnikom sigurno mogla pomoći da se djeca s posebnim potrebama bolje razvijaju, mogla bi voditi i radionice u sklopu kojih će roditelje poučiti osnovama shiatsu tehnike i tome da sami pomažu djeci. Iako bi joj to oduzelo dio vremena i morala bi se ozbiljnije posvetiti projektu, radionice bi pomogle da trajnije osigura stalan izvor prihoda, pa bi ostatak vremena mogla posvetiti onome što voli.

Ilustracija Jasam.hr

Nakon inicijative U ime obitelji, koja želi da se u Ustavu zaštiti brak kao zajednica isključivo jednog muškarca i jedne žene, javila se inicijativa na Facebooku suprotnog stajališta – U ime svake obitelji – koja zastupa pravo svakog pojedinca da ostvari obitelj s osobom koju voli, bez obzira na spol. Kako stvari stoje u online svijetu, trenutno je više internetskih lajkova na strani inicijative U ime svake obitelji.

Ilustracija

Gotovo je. Nema više porno gif animacija, nema više zanimljivih žanrova. Nema više ghotic seapunk tattoo cura. Nema više slika oružja. Nema više slika marihuane. Nema više slobode. Do sada je Tumblr bio divlji zapad i zadnji bastion online fuckeryja. Od sada više neće biti slobode.

Ovo je jedna od brojnih reakcija korisnika Tumblra koji su izrazili negodovanje nakon što se vijest da je jedan od najvećih blogerskih servisa na svijetu kupio internetski gigant Yahoo. I to za nevjerojatnu cifru – 1,1 milijardu dolara.

Zadovoljstvo ovim preuzimanjem izrazili i oni iz Yahooa, koji će sada dobiti ogromnu društvenu mrežu mladih, i investitori Tumblra, koji su postali milijunaši. U Yahoou trljaju ruke jer Tumblr ima 107 milijuna blogova, što bi im trebalo donijeti 15 milijardi pregleda mjesečno. I to od publike koja ima najvećim dijelom od 18 do 24 godine.

Tumbrl je bio posljednja svjetla točka u usranom svijetu društvenih medija. Yahoo će ga kupnjom – ubiti!

No, i dalje se vraćamo na korisnike. Za sada se ne zna što će Yahoo učiniti s Tumblrom, no korisnici su zabrinuti i negoduju. Za kraj, da citiramo još jednom onog s kojim smo započeli ovaj tekst: Tumbrl je bio posljednja svjetla točka u usranom svijetu društvenih medija. Yahoo će ga kupnjom – ubiti!

Unit Portables je linija torbi čiji nam dizajn i proizvodnja dolaze iz Švedske, iz Stockholma. Riječ je o zanimljivom spoju dosadnih i snobovskih šminkerskih torbi za nošenje prijenosnih računala i tableta. Ako ste u potrazi za multipraktičnom torbom, ovaj švedski proizvod sigurno bi vam mogao privući pažnju jer će vam biti vrlo koristan, a zasigurno će vas oduševiti izgledom i mogućnostima nošenja – od torbe koju možete nositi na ramenu, do mogućnosti da se nosi kao vrećica. A što drugo i očekivati od dizajna made in Sweden. Više možete doznati na stranici unitportables.com.

Foto Tanja Kanazir

Teško je ne zastati pred rukotvorinama i ilustracijama ove mlade riječke umjetnice, a da barem ne opazimo smisao za detalje, minucioznost i ornamentalnost s kojima pristupa svojem radu. Jadranka Lacković javnosti je vjerojatno ponajviše poznata po svom brendu OjoMAGico. Djevojka pomalo orijentalnog izgleda i pomaknutog smisla za humor, završila je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, izlagala na više samostalnih i skupnih izložbi, dugo se bavila fotografijom i vodila photoblog, a njena fotografija ”Pure innocence” objavljena je u američkom časopisu JPG Magazine. Povod našem razgovoru bilo je otvorenje izložbe koju možete pogledati do 22. svibnja u riječkom Cukarikafe Baru. Otkrili smo čime se još bavi kada ne crta po nakitu, torbama, obući, odjeći i posuđu, te kako je to stvarati u rodnoj Rijeci.

Iza tebe je riječko otvorenje izložbe “Puni krug zodijaka“ koju si nedavno prezentirala i pred zagrebačkom publikom. Reci nam par riječi o tom ciklusu? Kakvi su povratni komentari i reakcije? Spremaš li još koje gostovanje s ovom izložbom?

Zodijak je prva serija ilustracija koju sam napravila i rekla ”Ok, to je to! Nema prepravljanja, nego idemo među ljude”. Dugo sam pauzirala od izložbi tako da mi je svako novo predstavljanje, novo probijanje zida. Iznimno sam zadovoljna reakcijom ljudi. Trenutno su mi radovi u jednom riječkom baru i super je sjedit i slušat komentare ljudi koji slobodno pričaju, a ne znaju da ih autor sluša (smijeh). Primijetila sam da svatko na svoj način doživljava moje radove, tj. svatko vidi neke svoje ”simbole i simboliku” iako sam koristila elemente kod kojih je simbolizam već unaprijed poznat. Djevica je recimo ”najsklonija” osobnim interpretacijama. Do sada sam čula barem jedno pet kompletno različitih tumačenja istoga rada.

Voljela bi sa ovom izložbom gostovati u što je moguće više gradova. Zagreb je iza mene, Rijeka traje, a trenutno tražim prostor u Beogradu, Sarajevu, Ljubljani… Svaka pomoć je dobrodošla. Zovite me, ako sam slobodna, doći ću (smijeh)!

Prepoznatljiva si po smislu za detalje i orijentalnim, zoomorfnim i florealnim motivima, simbolima ženstvenosti, no ako se ne varam u tvome radu ima dosta folklornih, cirkuskih i autoportretnih elemenata…

Da. Crtanje je moje pisanje. Ponekad crtam sebe jer mi je to potrebno, a nekad tako tražim odgovor ili ‘’zatvaram nešto’’. A najčešće jednostavno crtam sama u sobi pa mi je najlakše nacrtati sebe.

Unutar imena tvog brenda istaknula si tri slova koja čine riječ MAG, što znači čarobnjak, osoba koja posjeduje nadnaravne moći, mudrac ili astrolog. Jadranka s čime ti to čarobiraš?

Napokon da je netko zamijetio mog Maga. Sjećam se prvog crteža u kojem se ”pojavio”, odmah je preuzeo svu pažnju na sebe i zahtijevao toga još. Poklonila sam mu u crtežima ringišpil – šešir i balon kojim može putovat ispod vode, ima za prijatelja majmuna i zlatnu devu. On je moj čuvar, kad ne želim među ljude on nastupi na scenu. A ja? Ja čarobiram svojom maštom i rukama.

Najprije si se obrazovala prema industrijskom dizajnu, a onda si na akademiji prešla na grafiku, pa na slikarstvo, ujedno se baviš fotografijom. U čemu se najviše nalaziš i postoji li još neka od tehnika ili neki od medija koji te privlače, a još se nisi u njima okušala?

Industrijski dizajn, grafika pa slikarstvo, a oduvijek mi svi profesori govore da sam ”rođeni kipar” (smijeh). Možda je vrijeme da provjerim da li imaju pravo. Iskreno, postoji još toliko toga što bi željela naučiti, ali sve u svoje vrijeme. Vjerujem da će mi se u pravom trenutku ukazati prilika za sve to.

Sudjelovala si u nekoliko kostimografskih projekata, a od kostima si krenula i pri stvaranju svog diplomskog rada (više na: http://jadrankalackovic.carbonmade.com/) gdje ti je mentor bio kostimograf i modni dizajner Ante Vladislavić. Po čemu ti je ostala u sjećanju ta suradnja?

Imala sam sreću da mi je mentor bio osoba sa kojom sam otvoreno mogla pričati o bilo čemu. Komunikacija mi je jako bitna, a sloboda izražavanja još bitnija. Profesor me niti u jednom trenutku nije sputavao niti mi zamjerio godinu dana apsolutne kreativne blokade. Štoviše, imao je razumijevanja za moja traženja i uporna mijenjanja teme, te me je podržavao tijekom cijelog procesa izrade rada.

Da, krenula sam sa ‘’klasičnim’’ kostimom ali je on sa vremenom bivao sve reduciraniji da bi na kraju ostao samo jedan krug, žena, maska, zvuk i voda, a umjesto ‘’samo izloženog kostima’’ moj se diplomski rad sastajao od performansa, videa, fotografija…

Kakvo je stanje u gradu i na akademiji, djeluje li Rijeka kao grad inspirativno te koliko umjetnička scena djeluje poticajno?

Diplomirala sam prije dvije godine i od tada nisam bila na akademiji. A i na apsolventskoj godini sam imala doticaja samo sa mentorom tako da iskreno ne znam kakvo je stanje na faksu. Koliko čujem trenutno imaju puno bolje uvjete nego što smo ih mi imali. Bilo je tu više faktora u igri, ali možda sve to možemo svesti na to da je moja generacija startala prva i da smo im bili svojevrsni pokusni kunići. Puno je toga “zapinjalo“,  ali to je sve ionako iza mene i nema smisla sada pričati o tome. Iskreno,  meni je najbitnije to što sam imala priliku učiti od nekih umjetnika/profesora i što ih i sada mogu pitati za savjet.

A  Rijeka? Neznam šta reći… Pred samo par mjeseci sam bila luda više od apatije koja se kao bolest proširila među ljudima, no u proteklih tjedan dana dobivam stalno nove informacije o svim tim događanjima koji bi se trebali odviti kroz narednih mjesec – dva, Republika, Wallpeople, Papergirl… Super su to projekti! Ovaj grad ima potencijala i talentiranih ljudi i drago mi je što se trude, rade i stvaraju. Najlakše je reći kako se “nema para“ ili “nemaš dobre uvjete“, ali evo recimo npr. Distune Promotion, ti dečki uporno u Rijeku dovode odlične glazbenike! Mogli su odustati od svega i reći kako tu nema zarade i kako nema dovoljno publike, ali umjesto toga oni uporno rade što vole i stvaraju publiku! Ne znam je li ta moja ‘’vjera’’ optimizam ili glupost, ali definitivno osjećam buđenje u gradu.

Grad Rijeka ima potencijala i talentiranih ljudi i drago mi je što se trude, rade i stvaraju. Ne znam je li ta moja ‘’vjera’’ optimizam ili glupost, ali definitivno osjećam buđenje u gradu.

Foto Tanja Kanazir

Foto Tanja Kanazir

Foto Tanja Kanazir

Bi li mogla izdvojiti neke svoje kolege i njihov rad?

Uuu ima ih! Ne znam od kuda da krenem… Uglavnom se priča o nakitu, tako da bi ja radije spomenula Tifani Rubi Ili Džedaja, recimo. Super rade!

U javnosti imamo doslovno poplavu kreativnih sajmova i kreativaca, koliko ih je doista kreativno, kvalitetno, originalno i inovativno?

Ajme, mogla bi samo o ovome satima pričati. Da se razumijemo, divno je što su se ljudi pokrenuli i što stvaraju, ali jednostavno ne razumijem nepostojanje selekcije na nekim manifestacijama. A i ne shvaćam “kreativce“ koji se ponašaju “k’o Kinezi“, vide nešto što im se svidi i onda to idu kopirati i napraviti “na svoj način“. Najčešće to znači – lošije i jeftinije!

Tvoja povezanost s glazbenicima prati te još iz perioda kada si fotografirala koncerte, a nedavno si započela s njihovim ilustracijama i portretima. Kakve su reakcije glazbenika?

Odlične! Još se ne mogu načuditi činjenici kako su mi svi odgovorili. Balkanbeatbox, Hindi Zahra… Nevjerojatno! Nedavno je u Rijeci gostovala glazbenica Low Leaf te mi se pružila prilika da joj osobno uručim “njezin“ rad i toliko joj se svidio da smo ostale u kontaktu i nakon svirke. Kada čujem glazbu koja mi se svidi odmah ju “vidim“. Nekada sam fotografirala, a sada crtam. Trenutno radim na nekim novim imenima, ali o tom potom (smijeh).

Već neko vrijeme se ne baviš intenzivno fotografijom. Jesi li se zasitila, pauziraš ili skupljaš novu energiju i ideje?

Ma skupljam kune za aparat (smijeh).

Zadnjih nekoliko godina sa svojom udrugom Kreatura sudjeluješ na Špancirfestu. Dolazi li odatle ljubav prema cirkusu? Jesi li se i sama okušala u nekoj od disciplina ili samo koristiš cirkuske motive u svom radu?

Računa li se hula? (smijeh) Ma rado bi se ja okušala u raznim disciplinama, ali mi fali upravo “disciplina“! Ja sam esteta, ne atleta. Obožavam cirkus, ali bez životinja. Da, volim crtati slonove i cirkuske jahačice, ali njih doživljavam kao onaj Magov “ringišpil na glavi“. Uostalom akrobata ima dovoljno, a sudeći po većini plakata/vizualnog identiteta fali im ilustratora tako da smo mi idealna kombinacija. (smijeh)

Šira javnost i kritika oduvijek ocjenjuju stvari drugačije, ali ja dobro prolazim kod obje skupine. Ne prodajem ljudima maglu, stojim iza onoga što radim i radim to iskreno.

Foto Tanja Kanazir

U posljednje vrijeme tvoj rad se uvelike odnosi na ilustracije i umjetnički obrt, tj. primijenjenu umjetnost. Koliko je ova vrsta likovnosti cijenjena među publikom, a koliko među kolegama?

Primijenjena umjetnost je moja struka, i još od upisa u srednju školu vidim koliko je to široko i divno područje za rad. A sad koliko je to cijenjeno… Zatekla si me.  Ma cijenjeno je (smijeh). Ne znam kako je bilo pred par godina, ali trenutno stvarno jako jednostavno možeš oglašavati svoj rad, u medijima možeš dobiti prostora, u magazinima sve više mjesta zauzimaju rubrike sa handmade proizvodima, a  internet ti omogućuje da te u bilo kojem trenutku vidi bilo tko, bilo gdje. Šira javnost i kritika oduvijek ocjenjuju stvari drugačije, ali ja dobro prolazim kod obje skupine. Ne prodajem ljudima maglu, stojim iza onoga što radim i radim to iskreno.

I za kraj, ne djeluješ kao netko tko dugoročno planira budućnost, ali sigurno imaš neke profesionalne ambicije…

Ambicija sam puna, samo fali kapitala za realizaciju.

Portfolio: jadrankalackovic.carbonmade.com, ojomagico.carbonmade.com
Facebook: facebook.com/ojoMAGico

Foto Nendo

Japanski studio dizajna Nendo oduševio je uređenjem trgovine obuće u New Yorku. Posebnost prostora čini mnoštvo bijelih tenisica koje su postavljene po zidovima trgovine, a izgledaju kao da lebde u prostoru.

Prije tjedan dana, građanska inicijativa U ime obitelji, krenula je u prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma kako bi se u Ustav Republike Hrvatske ugradila definicija braka kao zajednice žene i muškarca. Tim bi se, smatraju pobornici, onemogućila legalizacija gay brakova, dok bi istospolno partnerstvo i dalje bilo moguće. Inicijativa je kao najjače medijsko oružje iskoristila svoju Facebook stranicu, dok je institucionalna potpora Crkve i nekih političkih stranaka poput HDZ-a, HSS-a i cijelog niza HSP-a, najzaslužnija za uspješno prikupljanje potpisa.

No, prije nekoliko dana pojavila se i suparnička inicijativa U ime svake obitelji, koju vode i promiču brojne udruge s lijevog političkog spektra, a koje smatraju da je prva inicijativa jasna demonstracija homofobije i vraćanja u Srednji vijek pod okriljem Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Od trenutka kada su se ove dvije inicijative javno sukobile, ideološko prepucavanje neumorno maršira, a vrijeđanja, fizički pa čak i hakerski napadi postaju sve učestaliji. Ovome se i ne treba čuditi jer je mobilizacijska moć koju ideologije mogu demostrirati u besperspektivnom društvu poput hrvatskog izuzetna. Demonstrirana netolerancija između sukobljenih strana dovoljno govori o stanju u društvu.

Pojavila se i treća građanska inicijativa koja je odlučila ukazati upravo na ovaj problem. U ime posla – inicijativa je koja za sada uspješno kopira taktiku koju su prethodne dvije inicijative koristile. Opis inicijative kaže ovako: “U ime posla, dosta! Imali smo zdravstveni odgoj, imali smo ustaše i partizane, ćirilicu i Ružine goste, imali smo i pršut na čelu, a sada imamo i definiciju braka. Ali obitelj prehranjuje posao, sve ostalo je nešto drugo…“. Jasno je da inicijativa cilja upravo na ideološke bitke i afere koje su vladale hrvatskim medijskim prostorom zadnjih godina. Autori inicijative U ime posla, smatraju da u društvu treba postaviti prioritete, među kojima je najvažniji prehranjivanje obitelji. A tek onda sve ostalo može doći na red. U državi u kojoj je nezaposlenost u zadnjih pet godina porasla za 44.3% i sada iznosi rekordnih 21.6%, ne možemo se ne složiti s njima.

Nadamo se da će pitanje nezaposlenosti, najavljenih i nikad ostvarenih investicijskih ciklusa i masovnog egzodusa mladih u zapadne zemlje, uskoro postati tema broj jedan u Hrvatskoj.

Foto Jasam.hr

Glavni grad Hrvatske napokon je dobio gradske bicikle, a godinama je kaskao za ostatkom glavnih gradova Europe, od susjedne Ljubljanje pa nadalje. Dakako, valja spomenuti kako biciklističkih staza i dalje nedostaje u Zagrebu, no projekt Nextbike je itekako značajan korak naprijed u izgradnji biciklističke kulture.

Gradski bicikli trebali bi tako postati optimalna nadopuna postojećim oblicima javnog gradskog prijevoza, a iz tvrtke Sustav javnih bicikala d.o.o. najavljuju kako će u budućnosti osigurati dovoljan broj bicikala za korisnike i poticati na eko vožnju koja je zdrava i zabavna, što pak smanjuje broj automobila na cesti, rješava parkirne i druge prometne probleme te pozitivno utječe na okoliš. “Dugoročni cilj je razvoj organizirane mreže stanica na svakom koraku s ciljem maksimalne dostupnosti”, dodaju.

Foto Jasam.hr

Za sada su gradski bicikli parkirani na šest zagrebačkih lokacija: kod Glavnog željezničkog kolodvora, kod Tehničkog muzeja, NSK-a, na Kvatriću, u Petrinjskoj i Gundulićevoj ulici. Prije korištenja bicikala potrebno se registrirati te aktivirati račun, što će vas stajati 79 kuna. Taj se iznos može u potpunosti potrošiti na vožnje biciklom. Ono što je najzanimljivije jest usluga besplatnog korištenja bicikla u trajanju od jednog sata. Svaki slijedeći sat stoji 8 kuna, a od 5 do 24 sata usluga stoji 79 kuna. Više informacija možete saznati na službenoj internetskoj stranici: www.nextbike.hr.

Ilustracija

Nešto manje od tjedan dana ostalo je do lokalnih izbora, nekima bitnih, nekima potpuno nezanimljivih. S druge strane, gradske i seoske prostore okupirali su, uz političare, zagovornici većini potpuno nezanimljive tematike – definicije braka – inače društvene institucije kojom se regulira specifični odnos između dvoje ili više pojedinaca u svrhu zajedničkog života i/ili odgajanja potomstva.

Dok se pojedinci na društvenim mrežama tu i tamo opredijele za jednu od opcija koju zagovoraju, većina zna da im takvo što, jednako kao i izbor nove garniture političara, neće ponuditi rješenje za visoku nezaposlenost mladih. Neki skupljaju svoje stvari i iskorištavaju mogućnosti i prilike odlaska iz Hrvatske, dok poneki o radu uopće ne razmišljaju, posebice ako ovih dana zbrajaju bodove na ispitima na svojim fakultetima. Fakultetima koje im u najvećoj mjeri financira državni proračun.

I tako dok svatko nalazi svoju zanimaciju, izbori za Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu, odnosno izbori za članove jedine zakonom zagarantirane institucije za borbu prava studenata od strane njih samih, prolaze gotovo potpuno nezapaženo, dok rezultati već gotovo dva mjeseca od dana izbora nisu ugledali svjetlo dana.

Izbori, koji u demokratskim zemljama, kakvima često volimo težiti, predstavljaju ključni moment iskorištavanja prava svakog studenta da iskaže volju spram toga tko će ga predstavljati na svim razinama odlučivanja unutar sveučilišta, kod nas su samo bahato prljava pojava predodređena za potrebe pojedinaca koji stopama svojih starješina osiguravaju pozicije za iskorištavanje i to malo financijskih sredstava koja Zbor ima na raspolaganju.

Takozvana mrežna poveznica s naslovne internetske stranice Sveučilišta odnedavno uopće ne postoji, a rezultati vjerojatno nisu poznati ni onima koji ih trebaju objaviti ili pak onima koji trebaju biti odabrani. Vjerojatno, kao i do sada, predstavnicima različitih studentskih udruga pretižito južnih krajeva Hrvatske, posebice područja Imotskog i Neretve.

I za kraj, malo matematike. Na prvih deset sjednica Senata Sveučilišta, odnosno tijela gdje se donose najvažnije odluke razvoja Sveučilišta u kojima studenti imaju 11 predstavnika, tek se jedan predstavnik pojavio na većini sjednica, dok postoji i član Senata koji se na sjednici nije pojavio niti jednom.

Dobivši 40 od 70 mogućih glasova 2010. godine, prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš reizabran je za obnašanje čelne institucije najvećeg sveučilišta u Hrvatskoj. Pitam se jesu li tada članovi Senata iz redova studenata bili složni i presudili tada tijesnu utakmicu.

Foto Damir Žižić

Montažstroj, jedinstveni kulturni brand koji objedinjuje različite umjetničke discipline i nove medije na društveno odgovoran način, odustao je od svoje kazališne misije i posvetio se kreiranju scenarija budućnosti Hrvatske. U projektu “Budućnost je sada“ okupio je mlade i entuzijastične osobe koje imaju viziju budućnosti kako bi osmislili plan za ostvarenje pravednog društva. Ovi mladi ljudi okupljeni u radnu skupinu za budućnost analizirali su više desetaka postojećih scenarija budućnosti i odlučili se upotrijebiti scenarij njemačkog redatelja Rainera Wernera Fassbindera.

Suprotno hollywoodskim scenarijima katastrofe zbog kojih nam je lakše zamisliti propast svijeta nego propast kapitalizma, radna skupina za budućnost osmislila je pravi plan za spas ove zemlje i poziva vas da se priključite njihovim prezentacijama scenarija budućnosti. Prezentacije se odvijaju svakom srijedom, četvrtkom i petkom u svibnju za ograničen broj sudionika. Prve prezentacije odvile su se 8., 9. i 10. svibnja za ukupno 50 sudionika koji su se nakon prezentacije uključili u druženje i diskusiju s mladim Montažstrojevim scenaristima.

U sljedećim prezentacijama budućnosti od kojih se prve odvijaju 15., 16. i 17. svibnja na tajnim lokacijama možete sudjelovati prijavom na e-mail buducnost@montazstroj.hr nakon čega ćete biti obaviješteni o proceduri rezervacije svog mjesta i točnom terminu i lokaciji prezentacije. Umjesto novčane razmjene i kupnje ulaznice sudionici na prezentaciji mogu sudjelovati vlastitim angažmanom u obliku pisanja teksta o budućnosti za prezentacije srijedom, donošenjem točno određene namirnice za prezentacije četvrtkom te donošenjem određenog alkoholnog pića za prezentacije petkom.

Foto Textile life

Mlada modna dizajnerica Katrien Van Hecke iz Antwerpea (Belgija), prvi se put predstavila hrvatskoj publici svojom kolekcijom na Dreft Fashion Weeku u Zagrebu te zbog svoje originalnosti primila brojne pohvale. Katrien je u modnim krugovima poznata po jedinstvenom načinu izrade odjeće s naglaskom na prirodne materijale kao i isključivo ručnu izradu. Svoj modni brend je započela 2010. predstavljanjem šest odabranih haljina na showroomu u Parizu. Razgovarali smo s Katrien u pratnji njezine majke koja je prati na putovanjima, u backstageu Dreft Fashion Weeka u Zagrebu.

Katrien, kakvi su Vam dojmovi s DWFZ-a?

Oduševljena sam! Ovo je bila moja prva samostalna revija tako da sam vrlo zahvalna organizaciji na ovoj prilici. Dobila sam priliku raditi s profesionalnim timom.

Što vas je inspiriralo za kolekciju koju ste predstavili na Dreft Fashion Weeku?

Moje kolekcije su razvojni proces. Svaka kolekcija je nastavak prethodnog istraživanja tekstila i oblika. Vjerujem da je samoodrživost budućnost visoke mode. Svi odjevni predmeti koje radim su ručno obojeni bojama koje su prošle kroz bezopasni kemijski postupak od prirodnih sastojaka, poput biljaka, začina ili pravog indiga. Nakon toga se dobiva još jedan sloj na vrhu koji daje individualni izgled.

Pri izradi pokušavam smanjiti količinu otpada kao i smanjiti korištenje vode i sintetičkih boja. Kao dizajner na kraju nudim nešto što se ne može kopirati u velikoj modnoj industriji.

Za izgled tekuće zimske kolekcije inspirirala me knjiga o atomskom bombardiranju Hirošime. U knjizi je fotografijama prikazana odjeća i nakit koji su zapravo preživjeli napad. U kontaktu s radioaktivnim svjetlom pokazali su se tragovi na tkanini. To mi je dalo dojam da je nešto što je prošlo kroz proces starenja često ljepše od nečega novog. Pokušala sam preslikati atmosferu s tih fotografija na svoju kolekciju.

Kakva je vaša vizija “Katrien Van Hecke” žene?

Ja promičem osobnost i individualnost. Dvije stvari ne bi trebale biti iste. Žena za koju radim vrlo je suvremena. Ona je pomalo melankolična i sanjiva, ali istovremeno ona zna kako se nositi s okolinom. Odjeća koju izrađujem, a riječ je o pretežito svilenim haljinama, vrlo je urbana. Sviđa mi se ideja o blagom izgledu s tvrdim ili grubim detaljima.

Poznata sam po svojim svilenim ručno tiskanim haljinama. Dvije haljine nikad neće biti iste. One će biti slične, ali nikada iste.

Foto Coffeeklatch

Koliko vremena utrošite na proces dizajniranja i realiziranja kolekcije?

Počinjem s razvojem boja. Kada izaberem paletu s kojom želim raditi, počinjem s printovima. U isto vrijeme počinjem razmišljati i o volumenu. Print, tkanine i oblik moraju biti u ravnoteži. To je vrlo važno. I tek nakon ove faze počinjem razmišljati o odjevnom predmetu i donositi odluke o tome hoće ili ovo ili ono biti haljina, bluza ili hlače te na koji će se način doraditi. Nakon svega, upuštam se u tehnički aspekt dizajniranjem uzoraka i činjenjem stvari nosivima. U prosjeku su mi potrebna puna dva mjeseca rada kako bih izradila kolekciju.

Što vaš stil čini jedinstvenim?

Kombinacija ručno obojenih printova i oblika. Poznata sam po svojim svilenim ručno tiskanim haljinama. Dvije haljine nikad neće biti iste. One će biti slične, ali nikada iste. Kada bi se približili haljini, vidjeli biste da ima i sitnih grešaka. Ovi detalji čine haljine živopisnima i ističu od drugih.

Kako biste definirali svoj stil?

Elegancija je vrlo važna riječ. Bit mode ne može se opisati ili formulirani nekim generalnim terminom, već treba ostati slobodna za one koji traže eleganciju.

Internetska stranica www.katrienvanhecke.com

Foto Denis Butorac

Znate li da su nam se približili lokalni izbori i zanima li vas uopće ta tema? Portal Jasam.hr nema političke preferencije i nikog ne želimo gurati u prvi plan, ne želimo vam reći trebate li izaći na izbore i koga zaokružiti. Liste su duge, a poštenih političara bez fige u džepu malo. No, na zagrebačkom području pojavila se zanimljiva stranka Za Grad, a njihove čelnike pratili smo kroz aktivnosti Sindikata biciklista. Sjećate li se prošlogodišnjeg intervjua s Markom Gregovićem? On je u međuvremenu postao šef stranke Za Grad, a mi smo ovog puta na našem portalu ugostili curu – Ivu Kvakić, supredsjednicu stranke. Upitali smo ju, između ostalog, što nude i koje lude gljive su pojeli nakon kojih su se odlučili baviti politikom i uključiti u utrku na lokalnim izborima u Zagrebu.

Od brojnih lista i kandidata u Zagrebu, nabroji nam tri razloga zašto bi Zagrepčanke i Zagrepčani trebali zaokružiti baš stranku Za Grad?

Odgovor se može sažeti u jednoj rečenici: Zato što činimo politiku drugačijom. Ne samo da slušamo prijedloge građana i realiziramo ih, čak i prije nego što smo ušli u Gradsku skupštinu, već imamo energiju i originalne ideje kojih kronično nedostaje na hrvatskoj političkoj sceni. Kad kažete nekome da tramvajska karta može koštati pet kuna, proglasili bi vas ludim, a mi smo precizno izračunali da će to čak i povećati prihode ZET-a.

Kad kažete nekome da tramvajska karta može koštati pet kuna, proglasili bi vas ludim, a mi smo precizno izračunali da će to čak i povećati prihode ZET-a.

Pucate na mlađe birače?

Budući da je prosjek godina u stranci manji od 35, možemo reći da je onda nekako prirodno postalo da nas podržavaju mlađi ljudi. Međutim, naša ciljana skupina su svi oni koji su razočarani politikom i koji su odustali od glasanja – želimo pokazati da se više ne mora glasovati “protiv” nego da postoji netko za kojeg se može glasati bez začepljenog nosa.

Mladima, ali i ne samo njima, politika se prilično ogadila. Što vas je pokrenulo da osnujete svoju stranku? Vi obožavate politiku ili je vaš potez paradoks?

Upravo to što spominjete – smatramo da je jako loš trend da ljudi ne izlaze na izbore, na referendume, da ne sudjeluju u političkom životu. Tako se odluke za vlastiti život prepuštaju drugima – dugoročno nam se uz to loše piše. Cilj nam je promijeniti taj trend, pokazati da politika može biti drugačija. To smo već pokazali čitavim nizom originalnih programa i akcija – od uvođenja “društvenih dućana“ u kvartove, gdje građani mogu zamijeniti stvari koje im ne trebaju za one svojih susjeda koje im trebaju, preko čišćenja oronulih gradskih prostora, do provođenja analize poslovanja ZET-a koja je pokazala da jednosmjerna karta umjesto 12/15 može koštati 5 kuna.

Ankete vam nisu posebno sklone. Koji je zapravo vaš cilj?

U ovo predizborno vrijeme jako je iznenađujuće što predizbornih anketa gotovo da nema. Kako god bilo, smatramo da činjenica da bismo uvjerljivo pobijedili kad bi se glasalo na Facebooku. Naime, tamo smo po popularnosti prestigli puno veće i starije nacionalne stranke što dovoljno govori o nekim novim trendovima u domaćoj politici. Osim toga, u našim akcijama očito je da nas građani prepoznaju kao nekoga tko stvarno ima nešto za ponuditi. Kad smo organizirali “društveni dućan” u Vrbanima, primjerice, jedna gospođa je komentirala da u 30 godina njenog života u tom kvartu nikad nije vidjela ništa slično i da sigurno imamo njen glas.

Naš cilj je zauzeti dobar dio mjesta u zagrebačkoj Skupštini i time kroz institucije gurati ovakve i slične ideje i projekte koje imamo. Prema reakcijama građana mislimo da smo na pravom putu te pozivamo građane da nam 19. svibnja pomognu kako bismo taj cilj i ostvarili.

Djelujete poprilično urbano, ako mogu reći i lijevo. Jesu li vam već predbacili da smanjujete mogućnost SDP-u da pobjedi Milana Bandića, odnosno da mu razbijate glasove biračkog tijela koje je sklonije njima?

Ljudi se često boje tog rasipanja glasova, ali u našem slučaju to nije opravdano. Naime, mi svojeg gradonačelničkog kandidata nemamo, tako da na taj način ne možemo oduzeti glasove. Kako god bilo, s obzirom na to da niti vlast niti opozicija proteklih godina nisu u Skupštini djelovali u okviru svojih mogućnosti (na kraju krajeva koliko gradskih zastupnika poznajete po nečemu?), potrebno je da u Skupštinu uđu ljudi koji su spremni mijenjati stvari.

Zlo nam je od ljevice i desnice, ustaša i partizana i svega onoga na što se preusmjerava pažnja, a zapravo nema velikog utjecaja na kvalitetu života građana.

Foto Denis Butorac

Kad sam već spomenuo ljevicu i desnicu, gdje vi sebe vidite? Kako gledate na primjerice gay prava, vjeronauk u školi, legalizaciju marihuane?

Kao i većini građana Hrvatske, već nam je pomalo zlo od ljevice i desnice, ustaša i partizana i svega onoga na što se preusmjerava pažnja, a zapravo nema velikog utjecaja na kvalitetu života građana. S druge pak strane, krenuli smo u stvaranje stranke s osnovnom idejom da građani znaju što je dobro za njih te u to i dalje vjerujemo. Ne ulazeći previše u spomenute kontroverze, možemo samo naglasiti da vjerujemo kako pojedinci najbolje znaju što je dobro za njih i da je to apsolutno ok dok ne ugrožavaju slobode drugih.

Vratimo se na Zagreb. Nabroji nam pet najznačajnijih projekata za grad Zagreb koje biSTE željeli realizirati.

Važno je naglasiti kako je osnovni cilj naše stranke omogućiti građanima da sudjeluju u donošenju odluka važnih za grad preko naše web platforme www.za-grad.com jer građani najbolje znaju koje su njihove potrebe, ali i koje su potrebe njihovih kvartova. Trenutno je pet najpopularnijih ideja: uvođenje javnih bicikala, stavljanje nekorištenih gradskih prostora u funkciju, smanjenje cijena karata javnog prijevoza, uvođenje ekološke rasvjete i uspostavljanje urbanih vrtova. S obzirom da se i kao stranka zalažemo za bolju prometnu politiku i održivi razvoj, iznimno nam je drago vidjeti da i naši sugrađani smatraju da bi rješavanje tih pitanja trebao biti prioritet grada Zagreba, te ćemo se za te prijedloge zalagati u Gradskoj skupštini.

Trenutno imamo pet najpopularnijih ideja: uvođenje javnih bicikala, stavljanje nekorištenih gradskih prostora u funkciju, smanjenje cijena karata javnog prijevoza, uvođenje ekološke rasvjete i uspostavljanje urbanih vrtova.

Poseban naglasak u programu imate oko javnog prijevoza. Što nudite?

Brz, kvalitetan i jeftin javni prijevoz preduvjet je osiguravanje mobilnosti za sve građanke i građane bez obzira na dob i ekonomski status, te smanjenje buke i gužvi, a time i povećanje kvalitete života. Analizom ZET za PET pokazali smo da bi smanjenje jednosmjerne karte na 5 kuna imalo jednak utjecaj na prihode kao i nedavno povećanje cijena karata, dok bi istovremeno imalo velik utjecaj na povećanje broja putnika i rasterećenje prometnica. Osim toga, zalažemo se i za unaprjeđenje kvalitete usluge ZET-a tako da ona bude “za 5”, a to se postiže povećanjem brzine, integriranom kartom te inovativnim uslugama poput izračuna optimalne trase i vremena putovanja.

Na kraju, misliš li da će mladi uopće izaći na izbore? Kako ih mislite mobilizirati u ovih nekoliko preostalih dana do lokalnih izbora?

Naš cilj je bio, između ostalog, potaknuti mlade da se počnu zanimati za politiku i s obzirom na strukturu naših “likeova” na društvenih mrežama, od kojih je gotovo trećina u skupini od 18 do 35 godina, smatramo da smo u tome i uspjeli. Većina core tima su mladi ljudi i kampanju ne vodimo kao dosadni političari već pokušavamo biti što kreativniji te na taj način pokazujemo mladima da politika ne mora biti dosadna. Naša poruka mladima i svim ostalim biračima je da politika može biti drugačija te da upravo sada imaju priliku utjecati na svoju budućnost te smo sigurni da će u velikom broju izaći na predstojeće lokalne izbore.

Ilustracija Jasam.hr

Manje od dva mjeseca ostalo je do ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a ovih dana proslavljen je i Dan Europe koji podsjeća na 1950. godinu kada je Robert Schuman predstavio prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. I od tada se pokrenuo kotač ujedinjenja Europe. Sada je i Hrvatska došla na red, s debelim zakašnjenjem.

No, što nas to očekuje u Europi? Kad bismo danas pitali građane, vjerujem kako bi neki, pod utjecajem agresivnog marketinga jednog trgovačkog lanca, rekli kako nas očekuje Unija niskih cijena. To jednim dijelom i jest istina jer debeli dio Europske unije leži na zakonima kapitalizma. A kapitalizam nalaže da se pri postavljanju artikala na police velikih trgovačkih lanaca oni s manjom cijenom stavljaju najniže, a oni skuplji nadohvat ruke. Dakle, u Uniji totalno sniženje – skupi proizvodi idu kupcima pred facu, a jeftini blizu džona, gotovo kao da vam se nude da ih šutirate.

A o kvaliteti tih “sniženih“ proizvoda da i ne pričam. No, navikli su se ljudi na ovim prostorima na svašta. Premda će mnogi reći kako se nekad živjelo zdravije, mazanje svinjske masti na kruh umjesto marmelade mi i ne zvuči prezdravo. No, drugi će reći kako će nam to mazanje masti na kruh sada zabraniti Unija koja kao da se, i kao da je zbog toga osnovana, trudi svim silama da tradicije zemalja članica potpuno iskorijeni i uništi. Kad bi to bila istina, ne bih ništa protiv da nam Unija zabrani stare tradicijske običaje – primjerice potpuno nenormalno postavljanje šahtova na cestama koji se nakon mjesec dana udube i po nekoliko centara ispod razine asfalta, tradicijski običaj ispuhivanja nosa u javnosti direktno u šaku, tradiciju podmićivanja svih i svakoga koji je plaćen za svoj posao – od liječnika, učitelja do političara i tako dalje.

No, vratimo se kampanji trgovačkog lanca koji nam nudi niske cijene u Uniji. Gotovo da mi je žao što se nisu oglašavali prije referenduma. Siguran sam da bi izlaznost bila kudikamo veća od 43 posto birača koji su u siječnju prošle godine odlučivali o europskim integracijama Hrvatske. Da, ako ste zaboravili, manje od 50 posto birača je tada odlučivalo i odlučilo, što ne vrijedi i na lokalnim referendumima poput nedavnog u Dubrovniku kada se, slovom zakona, tražila izlaznost od 50 posto birača plus jedan glas kako bi referendum bio valjan.

Ipak, često ni političari, a ni birači, ne znaju za što se kandidiraju i što biraju. Dovoljno je ovih dana pogledati 4. program HTV-a na kojem se redaju kandidati za lokalne izbore. Neki od njih obećali su promjenu Ustava i zakona, bez obzira što nije riječ o parlamentarnim izborima. Posebno mi je bio simpatičan jedan kandidat koji je čitao program i bunio se protiv valutne klauzure, uporno pogrešno čitavši riječ koju mu je uvalio neki drugi stranački kolega, a koji je mislio da se valutna klauzula može regulirati osvajanjem vlasti u Bjelovaru. S druge strane su tu birači. Kojih je, doduše, sve manje. Prvo ih je resorni (obožavam tu riječ!) ministar izbrisao čak više od 700 tisuća (usput se pitam jesmo li do sada uopće imali demokratske izbore sa 700 tisuća birača viška?!), a potom se i većina ostalih na popisu odlučila bojkotirati izbore. Ostala je samo glasačka mašinerija stranaka, većinom oni koji su uhljebljeni u posljednjih dvadesetak godina po raznim uredima i oni koji se bore da se tek uhljebe. Jer i danas se u Hrvatskoj prvo pita za stranačku iskaznicu, a CV ovdje nikada nije bio bitan. Nažalost, rješavanje tog problema nije bio uvjet za ulazak u EU.

Europska unija nedavno je rekla kako smo u potpunosti ispunili sva mjerila i kako smo stopostotno spremni za ulazak u EU 1. srpnja. No znaju li oni kakva je uopće Hrvatska? I znamo li mi što je Europska unija? Očito to nije ni bitno, bitno je da nam se mažu oči s niskim cijenama, a da nam računi rastu, a plaće padaju (ako ih uopće i imamo). Bitno je da smo Sanadera strpali iza rešetaka, a Europi zaboravili reći kako korumpiranih lopova ovdje imamo na svakom uglu. Hrvatska, dobrodošla u EU i sretno!

Elizabeta Novaković, studentica zadnje godine preddiplomskog studija dizajna tržišnih komunikacija, autorica je hrvatskog proizvoda namijenjenog studentima. Riječ je o akademskom rokovniku Acro, jednostavnog i originalnog dizajna, koji na 240 stranica prati akademsku godinu kroz semestre, nudi brojna organizacijska poglavlja poput mjesečnih troškovnika, lente slobodnog vremena, studentskih poslova i slično.

“Ideja mi je pala napamet početkom godine kada sam shvatila da mi tekući semestar još traje, a da moram kupiti novi rokovnik. Dva mjeseca sam morala koristiti oba rokovnika i pomislila sam: zašto ne pojednostavniti život studentima i sebi samoj?“, rekla je za naš portal autorica Elizabeta Novaković i dodala kako je potom uslijedio brainstorming i istraživanje kako da sadržaj učini poželjnim i zanimljivim širem krugu ljudi.

Nada se da će proizvod tržištu predstaviti na D Marketu, u sklopu Dana D, ukoliko prođe selekciju, a u prodaji bi se ovaj zanimljivi rokovnik trebao pojaviti 1. kolovoza. U kojim trgovinama će se moći nabaviti, Elizabeta još nije željela otkriti. No, zasigurno će ovaj proizvod biti zapažen, posebno među onima koji studiraju, a skloniji su zapisivanju važnih podataka na papiru, nego na pametnim mobitelima, tabletima ili prijenosnim računalima.

Foto Forum Struke

Vijeće studenata veleučilišta i visokih škola na konferenciji za novinare predstavili su projekt Forum struke koji će se po prvi put održati od 17. do 19. svibnja u Studentskom naselju Stjepana Radića u Zagrebu. Glavni cilj foruma struke je osvijestiti cjelokupnu javnost o važnosti stručnih studija u Hrvatskoj, povezati stručno visoko obrazovanje s gospodarstvom budući da je stručno obrazovanje nositelj i ključ kvalitetne gospodarske aktivnosti, te stvoriti akademsku zajednicu, bez razlike i diskriminacije pripada li student sveučilišnom ili stručnom studij, objasnio je predsjednik VSVIVS-a Toni Ganjto.

Forum će se provesti kroz nekoliko segmenata koji uključuju program edukacija na kojem će se kroz desetak predavanja i treninga svi studneti i zainteresirani moći upoznati s temama koje usko povezuju obrazovanje i praksu, primjerice kako kvalitetno napisati CV ili poboljšati prezentacijske vještine. U sklopu humanitarnog djela Foruma će se, najavio je Ganjto, 18. svibnja održati humanitarni party u klubu Mansion čiji će sav prihod biti namijenjen stipendiranju budućih studenata koji zbog teških životnih okolnosti ne mogu upisati studij.

Profesor Robert Kopal na konferenciji je pozdravio i podržao održavanje Foruma struke te istaknuo kako to vijeće u interesu visokog obrazovanja u Hrvatskoj predlaže jačanje suradnje veleučilišta i visokih škola sa sveučilištima i fakultetima u korištenja infrastrukture, dijela nastavnog kadra i drugim područjima. Pri tome, rekao je, jedan od ključnih izazova za stručne i sveučilišne studije jest da tržište rada prihvati prvu bolonjsku razinu – prvostupnike.

Istaknuo je da je važan trenutak za stručno obrazovanje i donošenje zakona o hrvatskom kvalifikacijskom okviru koji ima reformsku ulogu u sustavu obrazovanja, što uključuje obrazovne programe temeljene na ishodima učenja i usklađene s potrebama tržišta rada, transparentne kriterije ocjenjivanja ishoda učenja, razvoj kriterija i procedura za vrednovanje i priznavanje ishoda neformalnog i informalnog učenja. Drugi važan trenutak podrazumijeva izradu Strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije koja je u tijeku te naglasio da će bez uključenja predstavnika VSVIVS-a u radnu skupinu strategija biti manjkava. Naglasio je i da veleučilišta i visoke škole školuju gotovo 25% ukupne studentske populacije.

Studenti veleučilišta i visokih škola spremniji su za rad nakon obrazovanja od njihovih kolega koji su završili sveučilišne studije, rekao je direktor portala Posao.hr Saša Jurković.

Direktor portala Posao.hr Saša Jurković također je prepoznao važnost te podržao napore Vijeća studenata u popularizaciji stručnog obrazovanja. Smatra da bi obrazovni programi trebali biti kvalitetniji, ali ističe i da su završeni studenti veleučilišta i visokih škola spremniji za rad od njihovih kolega koji su završili sveučilišne studije. Jer, rekao je, praksa u mnogim tvrtkama pokazala je da postojeći model obrazovanja, više onaj za znanstvena zanimanja, nije odgovarajući u realnome sektoru jer ga ne prati i mladi moraju sve učiti ispočetka kada se zaposle. S druge pak strane, model koji podržavaju veleučilišta i visoke škole tj. čitavo stručno obrazovanje, puno je bliži onome što gospodarstvu treba.

Najpopularniji video servis na svijetu YouTube uskoro će krenuti s pretplatama na određene kanale. Kako prenose brojni strani mediji, u pretplatu bi trebalo biti uključeno do 50 specijaliziranih YouTube kanala, a neslužbeno se doznaje da će mjesečna pretplata stajati 1,99 dolara.

Iz YouTubea su najavili da stvaraju pretplatničku platformu kako bi osigurali daljnji razvoj izvrsnih sadržaja na svom servisu. Dakako, prilika je to i za veću zaradu i još bolje poslovanje internetskog diva Googlea, koji je 2006. godine kupio YouTube za 1,65 milijardi dolara.

Najave moguće naplate sadržaja na YouTubeu krenule su početkom ove godine, a Financial Times piše kako bi Google mogao lansirati novu uslugu već tijekom ovog tjedna.

Za Grad

Stranka ZA GRAD u Zagebu je u sklopu projekta “Zet za pet” ponovno oživjela Konjku – javni zagrebački prijevoz koji su nekada pokretali konji. Tako su se građani kao davne 1891. mogli voziti na konjski pogon – i to za samo pet kuna. Prosječna brzina kojom su se vozili bila je je 7,5 km/h, a od stanice na današnjem Kvaternikovom trgu do stanice na današnjem Zapadnom kolodvoru trebalo im je 30 minuta. Zapravo, gotovo jednako onoliko koliko modernim tramvajem treba i danas.

Foto Yasuko Furukawa

Nerijetko na otvorenim policama u stanovima i kućama uz knjige držimo i biljke u lončanicama. Dizajn studio YOY, iza kojeg stoje dizajneri Naoki Ono i Yuki Yamamoto, spojio je te dvije stvari u jednu. Naime, dizajnirali su lončanicu u obliku knjige koja se može umetnuti u niz drugih knjiga i tako stvoriti zanimljivu instalaciju. Simpatično je što ova knjiga/lončanica ima i svoj naslov – The life of plants (Život biljaka).

Portal Jasam.hr okuplja tim mladih novinara, suradnika, fotografa. A jedan od glavnih ciljeva je promoviranje mladih ljudi i njihovih ideja i projekata. Stoga smo odlučili pokrenuti internetski natječaj START koji nema rok trajanja, a koji će vam omogućiti da predstavite svoje projekte, znanje, ideje, misli. Ovo su kategorije:

JA SAM PODUZETNIK

Otvorili ste svoj prvi mali posao, proizvodite zanimljive proizvode koji su vrijedni pažnje? Kreativni ste u svom radu i mislite da bi svoje iskustvo mogli podijeliti s drugim mladima kako bi slijedili vaš primjer i pokrenuli nešto slično? Javite se!

JA SAM UMJETNIK

Slikarstvom se bavite od malih nogu, plešete, glumite, volite pisati pjesme, prozu? Ili vam je fotoaparat neprestano u rukama i bavite se bilježenjem stvarnosti objektivom? Želimo doznati više o vama i predstaviti vas čitateljima na našem portalu. Umjetničke duše često nemaju prostora u mainstream medijima, no tu smo mi.

JA SAM DIZAJNER

Izrađujete zanimljivi nakit, stari odbačeni namještaj pretvarate u mala umjetnička dizajnerska djela, platno pretvarate u cool odjeću? Podijelite s čitateljima našeg portala vaše dizajnerske radove. Lijepe stvari nisu stvorene da ih ljudi ne vide, zar ne?

JA SAM NOVINAR

Volite istraživati različite teme, specijalizirani ste za određeno područje, muči vas nedostatak kvalitetnog i zanimljivog sadržaja u medijima? Ne prepustite se žutilu i površnosti. Uključite se u naš tim jer je portal Jasam.hr upravo stvoren kako bi na njemu mladi ljudi stvarali sadržaj i kako bi se autori ponosno istaknuli svoje ime i prezime ispod teksta kojeg su napisali.

Ako ste se prepoznali u nekoj od kategorija START natječaja, svakako nam se javite. Potrebno je tek da nam se ukratko predstavite, opišete što radite, pošaljete nekoliko svojih radova. Naš email je redakcija@jasam.hr. Vi ste na redu, čekamo vas!

Conversice su među najpopularnijom obućom koju možemo vidjeti na našim ulicama. To je bio jedan od razloga da predstavimo novu kolekciju koja je stvorena suradnjom između brenda Converse i britanske trgovine size?, a koja nas je u potpunosti oduševila. Kolecija “Converse All Star Ox Suede – size? exclusive” sadrži klasičan stil conversica uz dodatak antilop kože u četiri boje – plavoj, sivoj, boji pijeska i boji smokve. Cijena im je 70 eura, a dostupne će biti od petka 10. svibnja na internetskoj stranici trgovine size?.

Ilustracija Jasam.hr

U veljači sam se prijavila za poticajna sredstva za samozapošljavanje preko Zavoda za zapošljavanje i nakon što sam izradila poslovni plan odobreni su mi poticaji od 25.000 kuna. No, nakon što sam u međuvremenu otvorila tvrtku i prikupila sve papire koje trebam dostaviti za realizaciju, saznala sam da novac neću dobiti odjednom, nego u ratama, što mi bitno mijenja stvari – kazala nam je čitateljica koja je zbog te informacija sad već pomalo očajna.

“Nemam dovoljno vlastitog kapitala za početak poslovanja i planirala sam iskoristiti dio sredstava od Zavoda za to, a sada to neću moći i upitno je hoću li uopće moći krenuti, a taj mi je posao izuzetno važan jer želim raditi“, pojasnila je naša sugovornica. Prema informacijama s jednog internetskog foruma, nažalost, nije jedina koju je dočekalo neugodno iznenađenje i većina onih koji su ostavili komentare zbog toga je ljuta, jer kažu kako sve informacije govore o tome da su se poticaji ranije isplaćivali odjednom, “pa je čovjek nešto i mogao planirati“. No, u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje doznajemo kako to ipak nije tako, odnosno odgovor ukazuje na to kako se prije ulaska u samostalni projekt ipak treba dobro pripremiti i u Zavodu se dobro raspitati o tome kakva je praksa, odnosno kada mogu očekivati novac.

Zavod određuje načine isplate sredstava

“Prema uvjetima i načinima korištenja sredstava za provođenje mjera iz nadležnosti HZZ-a, odobrena sredstava mogu se isplaćivati jednokratno i obročno, stoga je u i prethodnim godinama provedbe bilo obročnih isplata“, kaže se u odgovoru koji smo dobili od glasnogovornice HZZ-a Matijane Blašković. Zavod prema osiguranim sredstvima u Državnom proračunu za mjere aktivne politike planira broj sudionika i prema tome određuje načine isplate sredstava, dodaje. Ukoliko se tijekom provedbe iskaže veći interes od procijenjenog i planiranog, odobrena sredstava se isplaćuju obročno, kako bi mjerom moglo biti obuhvaćeno što više nezaposlenih osoba.

“Svi podnositelji zahtjeva i osobe zainteresirane za samozapošljavanje bili su pravovremeno informirani o promjenama načina i rokova isplate sredstava“, dodaje naša sugovornica. Problem je, pojašnjava, mogao nastati kod onih podnositelja zahtjeva za dodjelu sredstava za samozapošljavanje koji nisu u propisanom roku od 30 dana od obavijesti da su im sredstva odobrena dostavili potrebne dokaze za potpis ugovora i isplatu traženog iznosa, kojima je ta obavijest proslijeđena naknadno. No, u Zavodu ističu kako se potpora za samozapošljavanje isplaćuje na ime troškova godišnje bruto plaće i to u iznosu od 50 posto navedenih troškova (obračunata i isplaćena neto plaća uvećana za propisana davanja).

Sredstva za redovno podmirenje doprinosa na plaću

“Potpora se ne isplaćuje za osnovna i obrtna sredstva za poslovanje, pa ne možemo biti odgovorni ako korisnik sredstava zbog načina isplate ne uspije realizirati svoju poduzetničku ideju“, napominju u Zavodu. Onaj tko kreće u poduzetništvo treba procijeniti potrebna financijska sredstava i osigurati ih, kažu naši sugovornici. Ili, krajnje pojednostavljeno: pomozi si sam, pa će i HZZ pomoći. Sredstva se dodjeljuju prvenstveno za redovno podmirenje doprinosa na plaću, a kako se oni plaćaju na mjesečnoj razini, obročna otplata novim poduzenicima ne bi trebala stvoriti probleme, smatraju stručnjaci.

Poticaji za samozapošljavanje u pravilu su namijenjeni dugotrajno nezaposlenim osobama, odnosno nezaposlenima koji su u evidenciji HZZ-a dulje od godinu dana, što može uključiti i mlade osobe, iako je za poticanje zapošljavanja mladih predviđen poseban paket mjera. Osim stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, popularno zvanim volontiranje za 1600 kuna, Zavod subvencionira pola plaće poslodavcu koji zaposli za mlade od 25 do 29 godina bez radnog iskustva, kao i za dugotrajno nezaposlene do 29 godina, poslodavci za mladu osobu mogu ostvariti i pravo na sufinanciranje usavršavanja, ako je riječ o novozaposlenoj osobi.

Foto Kgwer, Instagram

Nakon što je postavljen čelični vrh, One World Trade Center u New Yorku postao je najveći neboder u Sjedinjenim Američkim Državama. Ukupno će neboder biti visok 541 metar, a izgrađen je na mjestu gdje su postojali tornjevi blizanci, srušeni tijekom terorističkog napada 2001. godine.

Krajem prošlog mjeseca pokrenut je novi internetski online projekt koji svakako zaslužuje pažnju. Riječ je o Vizkultura.hr – portalu za jačanje vizualne kulture u hrvatskom društvu. Kako su objasnili pokretači, portal se bavi suvremenom likovnom umjetnošću, suvremenom fotografijom, grafičkim i produkt dizajnom te arhitekturom. Dakle, nezaobilazno mjesto za one koji vole suvremeno i lijepo.

Kako prenosi portal Dizajn.hr, iza portala stoji skupina entuzijasta koji smatraju da su u domaćem medijskom prostoru vizualna kultura i vizualne umjetnosti medijski potpuno zanemarene, s jedne strane bivajući potpuno banalizirane ili s druge strane sasvim nepristupačne i ekskluzivne.

“Naš će cilj biti sustavan trud da se ovakva situacija promijeni te da suvremena likovna umjetnost, fotografija, dizajn i arhitektura, kao i svi autori koji stvaraju u navedenim nišama, dobiju medijski prostor kakav zaslužuju, nudeći čitatelju kroz aktualan i odabran sadržaj mogućnost za konstantno jačanje njegove vizualne kulture“, kažu osnivači kojima je na čelu urednik Ivan Dorotić.

Već sam početak i pregled tema na portalu Vizkultura.hr obećava zanimljivi medijski i vizualni sadržaj. Nama su se posebno svidjeli intervjui koji predstavljaju mlade kreativce. A vama?

Aplikacije WhatsApp i Viber jedne su od najpopularnijih aplikacija na pametnim mobitelima koje služe za besplatno slanje poruka, razgovore, dijeljenje fotografija… Nedavno su stigli podaci da ih korisnici više koriste od klasičnih SMS poruka, što i nije čudno jer je komunikacija uz pomoć njih potpuno besplatna.

Viber je učinio još jedan korak. Napao je Skype. Naime, od sada možete tu popularnu aplikaciju instalirati i na svom stolnom računalu (bilo da je riječ o operativnom sustavu Mac ili Windows), a osim video chata i glasovnih poziva moći ćete vrlo jednostavno sinkronizirati podatke s vašeg mobitela na stolno računalo. Viber tako od sada djeluje kao modernija verzija Skypea, a 200 milijuna korisnika koji su ga do sada koristili na pametnim mobitelima, od sada će se sigurno drastičnije povećavati iz dana u dan. Viber možete skinuti na www.viber.com.

Ilustracija Jasam.hr

Sjećam se prije otprilike 25 godina, kada smo se u vrtiću dijelili ‘bogatstvo’, sve je bilo vrlo jednostavno. Bombone smo obično podijelili među sobom po principu svakom-otprilike-jednako. To se, bez puno buke i muke, činilo poštenim, a poslije toga smo se bezbrižno bacili na igru. Ako je suditi prema odraslima, danas čak ni djeca više ne mare za bombone kao takve. Oni trguju bombonima, pa tko ih skupi više ili, još bolje, sve, taj je prvi i najjači, bez obzira što će mu na kraju od toliko šećera biti zlo, a druga će djeca biti tužna.

Eto, možda je to previše pojednostavljena slika, ali tako mi je najlakše opisati besmisleni svijet vrijednosnih papira, derivacija i rejtinga. I kada se sve te čudne brojke zbroje i oduzmu, nitko tu ništa nije proizveo i ništa od toga ne djeluje jestivo. No, bogati se i dalje bogate, a oni drugi, nažalost – veli okrutni zakon jačega – nekonkurentni su i nesposobni.

Ipak, shvaćali mi to ili se tek pravili da shvaćamo, sveto trojstvo kazino kapitalizma i dalje drma svijetom. Tri divovska igrača u svojim rukama drže gotovo sve dužnike svijeta. Ocjene AA-, B+ ili junk određuju sudbinu svakog od nas. Koliko smo puta samo čuli da nam rejting ne smije pasti, kao da je riječ o vremenskoj nepogodi.

U tome očito unosnom biznisu dominiraju tri ‘Amerikanca’, a već i djeca u vrtiću znaju da su to Standard&Poor’s, Moody’s i Fitch. Sve tri privatne su agencije i u tom sektoru odnose vrtoglavih 95 posto zarade. One, naravno, nisu jedine agencije za procjenu rejtinga, ali su preuzele monopol nad donošenjem posljednjeg suda – idete li u financijski raj ili pakao.

Naime, zadatak tih kreditnih agencija je ocjenjivanje financijske sposobnosti tvrtki, ali i državnih institucija. Rejting je, zapravo, ocjena povjerenja u dužnika – hoće li on uspjeti isplatiti kamatu i glavnicu. Logično je onda da dužnici s najvišim rejtingom imaju najniže obveze pri vraćanju duga. Istraživanja su, očekivano, pokazala da agencije za ocjenjivanje rejtinga, pod pritiskom dužnika lažno povećavaju kreditne rejtinge pa zašto ne bi mogle i obrnuto. Stvar je prilično jasna – iza agencija stoji privatni kapital, a on ne mari za opće dobro te nevidljive konce povlači kako mu drago.

Tako se u tom začaranom krugu oni kojima treba novac zadužuju, a pritom ovise o agencijama jer se ulagači oslanjaju na njihove prognoze, bez obzira bile one točne ili ne. Na kraju, oni koji su tu da analiziraju, iskorištavaju moć informacija za vlastiti probitak na račun onih koji su im omogućili da postanu moćni. Moć raste, a kazne za neodgovorno ponašanje izostaju. Ukratko, naše Sveto trojstvo ostaje sigurna dogma čak i nakon što su se njihove prognoze pokazale pogubno lošima. Tri su moćne agencije Lehman Brothersu davale najviše ocjene do same propasti te investicijske banke koja je pokrenula lavinu krize. Ne samo da nitko nije kažnjen, nego velika trojka pali i žari jače nego ikad, a od njih strahuju sve velike svjetske face.

I da se na kraju vratimo u vrtić. Bombone smo zamijenili novcem, a novce papirima. Samo oni koji imaju papire, imaju i bombone, ali njima teško da će utažiti glad. Sve je otišlo u krivom smjeru; kažu, kapitalizam se oteo kontroli i treba ga resetirati, krenuti ispočetka. Zapravo, sami sebi ne žele priznati da je kapitalizam dobio više nego jednu šansu, a sve ih je uspio prokockati. Zar tolika količina znanja i iskustva na svijetu ne može zajedno smisliti neki novi pravedniji sustav, a ne samo reciklirati stare ideje.

New York, New York…

Sve tri agencije sjedište imaju u New Yorku, a redom su osnovane još početkom prošlog stoljeća i zato s ponosom ističu da postoje više od 150 godina. Njihove ocjene, kao što svi znamo, kreću se od AAA kao najbolji rejting pa sve do tzv. statusa ‘smeće’ C ili D, uz manje razlike u ocjenjivanju među agencijama. No, poredajmo ih prema kolaču koji čine na tržištu. Prvi je Standard&Poor’s s više od 7500 zaposlenih, s uredima u 23 zemlje. Iza toga je Moody’s koji zapošljava 4700 u 27 zemalja svijeta. Treća po redu kao najmanja je agencija Fitch s dvije tisuće zaposlenih u 51 uredu.

Bilo jednom nikad u državi Hrvatskoj. Državi u kojoj su svi ljudi bili sretni, neisfrustrirani, ljubazni, a znali su čak i osnove bontona. Svi mladi u toj državi školovali su se sa zadovoljstvom, pa i učili sa zadovoljstvom, jer nitko na njima nije iskaljivao svoje frustracije – njihovi rezultati ovisili su isključivo o tome koliko su se sami za to potrudili. Ti rezultati uglavnom su bili fer, nije bilo provokatorskih pitanja, a i na većinu pitanja gotovo da su svi znali odgovore. Kako? – Učili su uglavnom o onome što ih zanima, onome za što su se opredijelili i onome što će im zaista trebati u životu i kasnije im pomoći da se što bolje snalaze u poslovnim izazovima. Svaki neuspjeh bio je rezultat isključivo lijenosti pojedinca – da, bilo je u toj državi i lijenih, ali u jako malom broju.

Po završetku svojeg obrazovanja (kojeg su sami izabrali) radili su gdje su htjeli, ponude za poslove prštale su sa svih strana, a mnogi od njih – uz izdašnu potporu države i cijelog sustava – uspjeli su započeti i vlastite poslove. Sklopiti neki posao bio je izazov, ali fer izazov. Iskreno hoću i iskreno neću. Sve je bilo potpuno transparentno. Ti ljudi jednostavno nisu poznavali pojmove poput prijevara ili, ne daj Bože, muljaža. Zaobilaznih puteva nije bilo. Baš ni u kojem slučaju. Za određeno se obrazovanje dobivao određeni posao. Obrazovati se na više različitih područja i promijeniti nekoliko odgovarajućih poslova tijekom životnog vijeka nije bilo nezamislivo. Svoj je posao svatko obavljao sa smiješkom na licu jer ga volio, a uz to je dobivao i urednu plaću – za osnovno radno vrijeme, ali i za prekovremene sate. Sve se bilježilo, znalo se točno tko je što, kada i kako napravio. Da, uz savršenu organizaciju, ti ljudi uspjeli su čak i to. U toj državi Hrvatskoj ljudi su držali do nekih standarda od kojih nikada nisu odstupali. Za baš sve postojalo je neko pravilo koje nikada nisu kršili. Najvećim grijehom i dnom života smatrali su ljudsku glupost, nerad, lijenost, pasivnost, manjak motivacije, bezobrazluk i drskost, a prijevara i nedostatak ljudske kulture oštro su se kažnjavali.

No kako to inače biva u bajkama, naši su se likovi pojavom zle magije i zlih čarobnjaka trgnuli iz svojeg ideala i probudili se u surovoj stvarnosti, u ne baš tako bajkovito idealnoj Hrvatskoj. Probudili su se u svemu onome što su smatrali najvećim grijehom i dnom života. Probudili su se u zemlji gdje mladi ljudi, pored niza nimalo olakotnih okolnosti, ne završavaju faks na vrijeme samo zato što su se profesoru obratili s ‘profesore’, a ne s ‘doktore znanosti’. U zemlji gdje već na početku 20-ih godina svojega života ljudi gube vjeru u ‘bolje sutra’ i gdje se krvnički bore za svaku priliku za posao i za svaku kunu koju dobiju nakon godinu dana ili u bonovima za hranu, ali u većini slučajeva ipak ne dobiju. Isti ti ljudi u istoj toj borbi izgube i svoje pravo zanimanje ili profesiju. Svi rade sve – slastičar postaje novinar, profesor postaje konobar, teta sa šaltera u banci postane teta na blagajni u samoposluzi itd. Oni koji puno i naporno rade, uglavnom zarađuju malo, a oni koji ‘rade’, a ne rade baš ništa, zarađuju enormne svote novca – e pa snađi se. Kako god bilo, jedno je zajedničko tim ljudima – rad je za obje skupine ipak nešto što nije baš poželjno, samo da je što više slobodnih dana i lažnih bolovanja. Što manje se radi, to bolje. “Ne može on meni ne platiti koliko ja mogu ne raditi.” I? Što je rezultat toga? Neprekidno jadikovanje, bijeda, bezobrazluk, opće nezadovoljstvo. A pored svega toga, svaki je pojedinac još i najpametniji na svijetu – “ti ćeš meni govoriti, pa valjda ja znam bolje!”

Zato u toj zemlji i jest tako, svatko svakoga izvrijeđa, pljune, opsuje… Svatko svakoga bez imalo razmišljanja prevari, jer ako si nekoga prevario, ako si nešto stekao ili u nečemu uspio zaobilaznim putem – e, to je uspjeh. To je ono pravo. Di ćeš bolje ako još nekome tko je zaslužio, a ti nisi, preotmeš nešto ispred nosa, posao na primjer, e pa onda si stvarno na putu prema vrhu. A što je s našim likovima? Na žalost, ova bajka nije klasična bajka, likovi i dalje udišu zlu magiju koja lebdi zrakom, a happy ending nije ni na vidiku.