ILUSTRACIJA
Europska unija neće preživjeti u ovom obliku – to predviđaju i politološki i ekonomski analitičari, ali i pučke ankete s marginalnih hrvatskih internetskih portala. Svi se slažu u ocjeni da su promjene neminovne. Svi, osim europske političke elite.
Hrvatska je kandidaturu za članstvo u tadašnju EU predala početkom prošloga desetljeća, no u trenutku pristupanja iduće godine, Hrvatska će postati dio nešto drugačije Unije, za članstvo u kojoj ona manjina hrvatskih građana koja je izašla na referendum početkom godine nije glasovala ni za ni protiv. Ali i takva drugačija Unija stravično se boji i bori protiv promjena.
Trenutno najstrašnija riječ na kontinentu je bankrot. Dok su neki politički mediji išli do te mjere da su aktualne grčke izbore označili kao prijelomnu točku nakon koje se Europska unija raspada ili pak vraća u igru, Grci su za svoje izbore razvili tri moguća scenarija: poraz, poraz ili poraz. U svakom slučaju Grčka gubi.
Ali kolijevka demokracije samo je prva u redu za bankrot. Slijedi ostatak PIGS-a koji se slučajno gotovo sav nalazio u skupini C Europskog nogometnog prvenstva zajedno s Hrvatskom. Skupina bankrota, mnogi joj tepaju. Francuska i Velika Britanija, iako s crnim prognozama, ipak su too big to fail. Prema ovih dana objavljenoj FINA-inoj listi najvećih hrvatskih izvoznika protekle godine, prva je INA, tvrtka više mađarska nego hrvatska sa sirovinom iz zemalja trećeg svijeta. Druga je Petrokemija s rastom profita. No, prvi potpredsjednik Vlade, gospodin Čačić, već je odradio inicijalni sastanak u Moskvi s potencijalnim kupcima. Kaže, proizvodnja u Hrvatskoj nije isplativa iako je prije dva tjedna zaprijetio da će Lijepa naša izvoziti ili nestati. Treća na listi je Pliva, odavno prodana i u izraelskom vlasništvu, četvrta je austrijska tvrtka, peta uskoro propali Uljanik, šesta tvrtka je opet u većinskom njemačkom vlasništvu… Jasno vam je.
Europska unija je izgrađena na nevaljalim temeljima postratnog perioda. Klimave su noge, a na vrhu se šampanjac toči. Opijeni samouvjerenim proglasima, kao onim lisabonskim 2000. godine, da će Unija uskoro postati najmoćnija svjetska ekonomska regija, politička elita ne vidi da je ona sama prepreka ispunjenju europskog jedinstva. A puna su im ga usta.
Demokracija odavno ne stanuje u Bruxellesu koji ne samo da je pao na ispitu zrelosti u velikoj recesiji, već se općenito pokazao kao nesposobno upravljačko tijelo. Europska unija ima dva predsjednika, od kojih niti jedan nije izabran, a obojica su ignorirana. Više od 700 zastupnika europskog parlamenta su izabrani, ali ne mogu raditi ono što parlamenti rade, legislativu, a sve zbog restrikcija nametnutih od dviju vlada, Europske komisije i Vijeća ministara, koje se kolju u partikularnim interesima pojedinih država članica. Za potrebne reforme u Uniji potrebno je uključenje javnosti čije se postojanje priznaje tek svake izborne godine. Javna diskusija bi iznjedrila svježe ideje za kojima EU vapi. Liderski vakuum treba biti ispunjen demokratski izabranim, moralnim i prepoznatljivim figurama koje mogu predvoditi val obnove i završiti projekt koji je zaboravio vlastite osnivačke principe demokratičnosti i ekonomske slobode.
Europskoj uniji je danas potrebna sloboda da se propadne. Banke se trebaju tretirati odgovornošću poslovanja, a ne poreznim novcem. Banka koja zna da ju ne čeka jamčevina je banka koja će drugi puta znati poslovati na špekulativnom financijskom tržištu. Na pogreškama se uči, a EU kao da sjedi na dogmi nepogrešivosti većoj od papine.
Edmund Burke je preko kanala La Manche gledao kako Robespierre uništava svoje političke protivnike gnušajući se francuske političke (ne)kulture. Francuska revolucija, koja veze nije imala sa slobodama običnog puka već sa izjednačavanjem ekonomske moći buržoazije sa političkom, odrubila je glave svojim političkim protivnicima, time stežući i sebi omču oko vrata. Koja politička opcija može preživjeti bez protivnika da joj bistri um i oštri jezik?
Europskoj uniji je izgleda zvjezdana kruna postala preteška pa je spala s visokog čela pravde na ramena radnika, a tamo se stegnula do te mjere da joj je u jednom trenutku prijetilo gušenje do smrti. I kao uvjereni europejac, nisam siguran da bi to bio sasvim loš scenarij. Ali euroskeptici, ne očajavajte prerano. Europska unija se nedavno počastila hrvatskom kravatom. Možda će joj baš ona izbiti posljednji zrak iz pluća. Nije ni loše za jedan izvozni proizvod, ha Vlado?
