ILUSTRACIJA
Često se susrećemo s hrvatskim pravosudnim sustavom koji je ponekad apsurdan; u mnogo slučajeva nelogičan i nerazumljiv te u procesu apliciranja zahtjeva ili donošenja odluke nepotrebno zahtjevan i dugotrajan. Primjera ima mnogo, svatko se od nas vjerojatno s tim susretao, no donosimo vam jedan u kojemu se vidi kako diskriminacija bez pokrića postaje sustavna svakodnevnica.
Mlada osoba koja se želi fakultetski obrazovati u današnje vrijeme ima više briga od samog prijamnog ispita i upisa na željeni smjer. Izabrati javno ili privatno visoko učilište nije (više) samo pitanje društvenog staleža, odnosno, mogu li i žele roditelji ili sam student plaćati relativno visoku školarinu, već se ono primarno i bespogovorno odnosi na studentske interese, stoga studenti odabiru privatna visoka učilišta ponajprije zbog učilišta kao takvog i njegovog programa te samim time financijska strana postaje sekundarna. U mnogo slučajeva studenti paralelno i rade kako bi si mogli plaćati školarinu te studirati ono što zaista žele. Zašto bi netko uopće opravdao svoje razloge studiranja na privatnom učilištu, pitanje je, no očito je da se ponekad sve karte moraju staviti na stol kako bi stvari bile razumljivije.
No, gdje školovanje zaista postaje problem? – Tamo gdje se javlja neravnopravnost protiv koje se mnogi tako krvnički zalažu. Primjer je, dakle, kod podjele studenata javnih i privatnih visokih učilišta, odnosno ponajprije kod njihovih prava koja nisu jednaka. Prava se odnose na subvencioniranu prehranu i stanovanje te su velika stavka u kućnom budžetu mlade osobe, pogotovo za one iz drugih krajeva Hrvatske koji ne studiraju u svom rodnom gradu.
Tako student privatnog fakulteta uz već veliku školarinu nema nikakvih ušteda već samostalno plaća i smještaj i hranu. No, sada tek dolazimo do kompleksnijeg djela. Pogledamo li zakonske regulative, činjenica je da porez na plaće zaposlenih studenata privatnih visokih škola, ili roditelja studenata, odlazi u državni proračun, a dio proračunskog novca odlazi na troškove visokoškolskog obrazovanja, što uključuje i subvencioniranje prehrane i stanovanja. Dakle, svi koji rade i dobivaju plaću (tu uračunavamo i zaposlene studente privatnih škola!) participiraju u financiranju visokoškolskog obrazovanja, ali samo neki studenti imaju pravo na subvencije – studenti javnih visokih učilišta.
No, zanimljiva je činjenica kako studenti nekih privatnih škola ipak dobivaju subvencije. Je li to područje zakonski regulirano, upitno je. U članku 88. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju iz 2003., koji je još uvijek na snazi, piše da redoviti studenti imaju pravo na subvencioniranje stanovanja i prehranu. Ne radi se razlika između studenata privatnih i javnih visokih učilišta. U svim kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona koje su do danas donesene, nije uvedena ta distinkcija. U nastavku, u članku 109. istog Zakona piše da se osim javnih visokih učilišta iz državnog proračuna mogu financirati i privatna visoka učilišta stoga nema zakonske prepreke za novčanu potporu studentima privatnih visokih učilišta.
U razgovoru s nadležnima iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta otkriva se prikrivena istina – da “privatna visoka učilišta nemaju pravo na subvencije, ali neka od njih ‘vuku neke stare repove’”. Što god to značilo. Taj problem bi, kažu, trebalo riješiti donošenjem novog Zakona o visokom obrazovanju u kojem će subvencije biti ukinute svim studentima privatnih visokih učilišta. No, u nacrtu tog novog Zakona, koji je Ministarstvo sastavilo u travnju 2011., piše da pravo na subvencioniranu prehranu i stanovanje imaju studenti redovitih prijediplomskih i diplomskih studija. Opet se ne spominje riječ “javno” i “privatno” te ako Zakon stupi na snagu u ovakvom obliku u kakvom je sada, to pitanje opet neće biti regulirano.
Dakle, studentima nekih privatnih visokih škola, iksica služi samo za dobivanje popusta pri kupnji karata za npr. predstave, izložbe, knjige itd. Ali na njoj nema novčanih sredstava niti studentskih prava.
Kada je riječ o smještaju u domove, problem se također ne rješava. Natječaj za smještaj raspisuje Sveučilište u Zagrebu, tj. Studentski centar u Zagrebu koji je pod Sveučilištem. U natječaju za ak. god. 2011/2012 piše da pravo na subvencionirane troškove stanovanja imaju studenti koji studiraju na javnim visokim učilištima. S druge strane, u Odluci o kriterijima za raspodjelu mjesta u studentskim domovima za ak. god. 2011/2012, koju je raspisalo nadležno Ministarstvo, piše da se Odluka odnosi na redovite studente javnih visokih škola, a kriterije za smještaj studenata privatnih visokih škola utvrđuju nadležni studentski centri ukoliko ima raspoloživih smještajnih kapaciteta. Ta bi Odluka trebala “nadjačati” natječajne kriterije Studentskog centra u Zagrebu jer se odnosi na sve studentske domove u RH. Pa opet, SC u Zagrebu u natječaju propisuje da pravo na subvencionirani smještaj imaju samo studenti javnih učilišta. Što je najbolje, u tekstu natječaja pozivaju se na ranije spomenutu Odluku Ministarstva, a ujedno tu Odluku krše.
Što zaključiti osim da pravog zaključka zapravo i nema sve dok se problem ne riješi ili barem počne rješavati. Hoće li to biti sa spomenutim novim ministrom i njegovom odlukom, vrijeme će pokazati, no do onda sustavna diskriminacija studenata u odnosu na studente koji imaju prava, drži svoje uzde. Nadajmo se da će nova odluka u obzir uzeti da odabrati privatno obrazovanje ne znači ne trebati smještaj i hranu, pogotovo iz dodatnog navedenog razloga što brojni studenti, kako bi platili svoje obrazovanje, paralelno naporno rade. Najveća problematika odražava se na činjenicu da u ovom trenutku studenti nekoliko drugih privatnih visokih škola uživaju pravo na subvencioniranu prehranu i stanovanje te nema zakonske osnove koja to regulira. I naravno da nema, riječ je o diskriminaciji.
